Nekada se u svatove nije išlo zbog raskošnih zabava, već zbog ljudi, pjesme i običaja. Kako su izgledale svadbe u zapadnoj Hercegovini šezdesetih godina prošlog stoljeća, prisjetila se Ljubica Ljuba Slišković, udovica Ivana Sliškovića iz Sovića, poznata kao Ugarava.
Kroz sjećanja na vlastito vjenčanje vratila je priču u vrijeme kada su svatovi bili manji, ali, kako kaže, iskreniji.
Na njezino vjenčanje stiglo je 25 svatova. Kuhala se domaća kokošja juha, sarma, pirjana janjetina i teletina, a na stolovima su se najčešće nalazili vino, loza, kruškovac i pelinkovac, piše Agroklub.ba.
"Ćaća ima vina, bilo puno loze i u nas je vino i rakija bilo glavno", kaže Ljubica.
Nije bilo pečenjara ni moderne opreme, sve se pripremalo na štednjaku na drva. Najviše joj je u sjećanju ostao trenutak odlaska iz roditeljskog doma.
"Najteže mi je bilo ostaviti dvorište i roditelje. Ali ljubav čini svoje. Bilo je pomalo suza, ali nije baš, jer ideš za onoga koga voliš. Ostavljaš mater i ćaću nek se bore, kako znaju, a ti ode pjevajući", prisjeća se kći Nikole i Mile Šimić iz Drinovaca.
Svadbeni dan imao je svoj red. Nakon okupljanja kod mlade odlazilo se u crkvu na vjenčanje, potom na kratko druženje, a zatim u kuću mladoženje, gdje je čekala svekrva za štednjakom. Nakon toga počinjali su pjesma, kolo i slavlje. Mještani i susjedi dolazili su gledati mladu, a pjevala se ganga.
"Žao mi je toga što omladina, čak i moji sinovi to ne prakticiraju, ne slušaju. Nego se sad svak svakomu zamjeri - kako se tko spremio, kako se obukao, što je tko pojeo. Pa Bože moj, prije toga nije bilo, nije nitko nikomu ništa zamjerio", navodi Ljuba.
Posebno zanimljiv običaj bilo je pranje ruku svatovima nakon večere. Mlada je, uz pomoć djeveruše, donosila lavor s vodom i ručnik, a gosti su je potom darivali novcem.
Prava zabava nastajala je kada bi netko krišom ukrao mladenkinu cipelu. Tada je počinjala šaljiva "prodaja" cipele, uz dosjetke i zadirkivanja.
"Ta cipela kad bi se izula, to je bilo najžešće. Najzabavnije, jer se otkrivala neka mana, netko ti u rodu ovakav ili si ti nešto skrivio nekomu, pa se to otkrivalo. Smiješno bilo, ali je bilo lijepo i zabavno", prepričava, dodajući kako se zbog takvih šala nitko nije ljutio.
Iako su mnoga vremena prošla, Ljuba ne krije žal što su brojni običaji nestali. Smatra kako je nekada bilo manje materijalnog bogatstva, ali više zajedništva, gange i druženja.
Ipak, nešto je ostalo isto, a to su narodne izreke koje i danas žive među ljudima. Jedna od njih kaže: "Tko nije kuću gradio i kćer udavao, ne zna što je trošak."