Umjesto prakse, poslodavci iskorištavaju mostarske učenike

Mostarski učenici strukovnih škola, kako tvrde, ljetnu praksu bi vrlo radili ali ako bi im bila plaćena i ako bi, umjesto iskorištavanja njihova rada, nešto i naučili.

Naime, u srednjim školama strukovne i strukovno-tehničke, ali i u umjetničkim školama BiH obvezno je, uz odgovarajući opće-obrazovni program, i stručno-teorijski i praktični rad, što je regulirano je Okvirnim zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju.

Od vrste škole i zadanog plana i programa ovisi i trajanje prakse, te vrši li se praksa kao nastavni premet, za vrijeme ljetnog raspusta ili oboje.

Učenici svjesno izbjegavaju praksu, a razlozi za izbjegavanje su različiti. Jedan od njih je što je, kako tvrde, ''praksa dosadna i ne rade ono za što se školuju'', te da često dolazi do iskorištavanja.

''Uvjeti u kojima radimo praksu nisu zadovoljavajući za ono za što se školujemo i često radimo ono što uopće nije predviđeno za naše zanimanje'', tvrdi srednjoškolka ugostiteljske struke.

Na naše pitanje bi li promijenili mišljenje o obavljanju prakse ukoliko bi ona bila plaćena, svi naši sugovornici su se složili kako bi praksu radili kad bi bila im bila plaćena, što bi im bio dodatni motiv.

''Praksu bih radio zato što moram, a još veća motivacija bi mi bila kada bi ona bila plaćena'', tvrdi srednjoškolac tehničke struke navodeći kako nitko ne očekuje ogromnu zaradu nego tek džeparac. Nekima je novac poticaj, a neki se, čini se jako teško mogu natjerati na praksu.

Tako neki tvrde im je jednostavnije lažirati potvrdu o praksi nego raditi.

''Praksu neću raditi zbog ljetnih vrućina i lijenosti, pa mi je zato lakše pronaći pečat i potpis neke firme'', rekla je učenica tehničke struke.

No, pojedine škole nastoje tome stati u kraj, pa s poslodavcima sklapaju sporazume. Tako su srednjoškolci primorani samo u tim tvrtkama obavljati praksu o čemu se vodi evidencija. Kao razlog navode da bi time spriječili da učenici lažiraju dnevnike rada.

''Naša škola određuje mjesta gdje ćemo raditi praksu, pa ne možemo doći uzeti samo pečat da sam bila'', govori nam srednjoškolka.

Ali ima i škola koje to ne čine, pa se srednjoškolci uspijevaju domoći potvrda bez da obavljaju praktični dio nastave.

Uobičajeno je da se dnevnici rada predaju predmetnom profesoru, no problem se javlja ukoliko prilikom upisa u sljedeći razred, kada je preduvjet za upis dnevnik rada, razrednik nije strukovni profesor pa o sadržaju dnevnika nije upućen.

Profesori kojima se predaje dnevnik rada, dokaz da je školska praksa odrađena, unatoč tome što po sadržaju tog dnevnika znaju da praksa nije obavljena ne poduzimaju ništa.

''Ako je svaki dan obavljene prakse napisan isto, često i šturo, odmah se može zaključiti kako to u stvarnosti nije provedeno, a ako pri tome učeniku i postavim bilo koje pitanje vezano za sadržaj i to učenik ne zna, tada se podrazumijeva da se služio copy-paste metodom'', rekla je jedna profesorica strukovnog predmeta za Bljesak.info.

Općeniti problem u strukovnim školama je, kako učenici govore, što je previše teorije, no kada dođe da se to znanje pretoči u praksi učenici, očito, nisu zainteresirani. Tko je tomu kriv, mišljenje učenika ili ''tranzicijski'' obrazovni sustav.

Razgovarali smo i s učenicom kojoj je profesor preko privatnih kontakata pronašao mjesto obavljanja prakse, te koja se ne slaže s mišljenjem ostalih kolega, jer će nastojati ljetnu praksu pretopiti u ljetni posao.

''Praksu radim u jednoj građevinskoj firmi i plaćaju mi, pa se nadam se da ću ostati raditi i poslije obaveznih 80 sati'', tvrdi buduća građevinarka koja je i mišljenja da će joj znanja s prakse biti od koristi i na fakultetu.