Umirovljeni policajac iz Širokog Brijega otkrio svoju umjetničku žicu i lirsku dušu

''Nema te vrijednosti na ovom svijetu koja se može porediti s djelom umjetnika koju svu ljepotu koju je Bog podario čovjeku, pretoči u to djelo. A kada umjetnik sve to opjeva kroz pjesmu i oslika na slici, onda mora imati toplo srce i veliku dušu'', riječi su kojima širokobriješki slikar i kipar Srećko Slišković započinje svoj kataloški osvrt na izložbu slika i zbirku pjesama 'Na počivaljkama uspomena' svoga sugrađanina Joze Kožula, čije je predstavljanje upriličeno u srijedu navečer u širokobriješkoj Narodnoj knjižnici.

Jozo Kožul je 51-godišnji širokobriješki slikar i kipar naivac, dragovoljac Domovinskog rata i odnedavno umirovljeni policijski službenik koji se izložbom svojih radova prvi put predstavio široj javnosti, iako se amaterskim slikarstvom i kiparstvom bavi gotovo dvadeset godina, a poeziju piše od već davne 1987. godine.

Tetke su ''krive'' za sve

Jozinu umjetničku crtu prve su prepoznale njegove tetke Sofija i Iva, majčine sestre kod kojih je živio prvih nekoliko godina svoga djetinjstva jer je, kako će otkriti u razgovoru za Bljesak.info, ''svoju bešiku morao ustupiti tri godine mlađem bratu Bobanu''.

''Tetke Sofija i Iva u meni su probudile ljubav prema, kako sam ja to volio reći, šaranju po papiru, tako da sam prije polaska u školu naučio čitati i pisati. U školi, dok su moji vršnjaci učili ono što su mene moje tetke već ranije naučile, zabavljao sam se crtanjem'', priča nam Jozo i otkriva kako, možda, svoju neutaživu žeđ za stvaralaštvom može zahvaliti i rodbinskoj vezi sa Sofijom Naletilić, poznatijom kao baba Penavuša, vrsnom širokobriješkom naivnom kiparicom.

No, dodaje, prvotnu preveliku želju za crtanjem (slikanjem) neobjašnjivo je izgubio u srednjoškolskim godinama. Zato, danas, svoj povratak slikanju ponajviše zahvaljuje slikaru Goranu Milinkoviću u čijoj je privatnoj galeriji "Michelangelo" u Mostaru, pohađajući tečajeve slikarstva, početkom 2000.-ih ponovno oživio svoju prvu ljubav.

''Kao strastveni zaljubljenik u prirodu, mnogo sam šetao po planini i našim selima i upijao tu Bogom danu ljepotu. Sve ono što sam okom vidio akumulirao sam u svojoj glavi, neprestano se tome divio i na kraju to prenio na platno. Mišljenja sam kako, kao što učitelj svoje prethodno stečeno znanje prenosi učeniku, i slikari svoja djela prije nauče i u glavi skiciraju, nego što ih prenesu na platno“, tvrdi naš sugovornik.

Bolni pad i otkrivanje novog talenta

Kako će i sam kroz šalu reći, tko zna bi li mu ''otišlo'' na slikanje da prije točno deset godina nije, lutajući vrletima Trtala upao u krašku jamu golubnjaču i pri tome se teško ozlijedio te nakon toga i dugo liječio. No, ne lezi vraže, bolni pad u jamu i dugotrajni proces rehabilitacije Jozu je ''spojio'' s kiparstvom.

''Svaki čovjek slijedi neku svoju zvijezdu vodilju. Nekad je to naprosto teško objasniti. Meni je, recimo, taj pad otvorio oči i otkrio mi talent za koji možda nikad ne bi saznao. U mom slučaju se definitivno potvrđuje kako svako rađanje nastaje iz boli'', ističe Jozo Kožul u razgovoru za Bljesak.info.

Dodaje kako, pored pada u jamu, zahvalnost za spoznaju svoga kiparskog talenta duguje i svojoj fizioterapeutkinji Mariji Jelić, koja mu je savjetovala prigodne vježbe za povraćanje snage u teško ozlijeđenu ruku. Kao svestran čovjek, obratio se akademskom kiparu Željku Mariću i, najprije iz čiste rehabilitacije, a kasnije i iz sve izraženije želje, počeo s amaterskim kiparstvom.

''Željko Marić mi je kroz svoje tečajeve pokazao osnove kiparstva pa sam 2007. godine od glinamola napravio svoju prvu figuru koju sam nazvao ''Majka Hrvatica''. Kasnije sam napravio i još nekoliko minijatura u kamenu i drvetu. No, ta moja djela stvorena iz čistog amaterizma su u znatnoj mjeri manja nego ona koja sam oslikao na platnu“, otkriva ovaj umirovljeni policajac.

Fratar zažmirio na crkvene kanone

Stresan policijski posao našem je sugovorniku često otvarao njegovu lirsku dušu. U razdobljima slobodnog vremena zadirao je, prateći ljude i pojave oko sebe, u svoju nutrinu i odušak pronalazio u pisanju stihova, koje je sporadično objavljivao u Vitku, časopisu širokobriješkog ogranka Matice hrvatske.

Za njihovo publiciranje u formi zbirke donekle je zaslužan i fra Dane Karačić, širokobriješki svećenik zadužen za filijalnu crkvu Gospe od zdravlja u Jozinim rodnim Turčinovićima. Naime, prilikom dva sprovodna obreda naš je sugovornik zamolio fra Danu da pročita njegove stihove o tetki Sofiji i izvjesnom Mirku Kožulu.

Fra Dane je, kako će reći prilikom predstavljanja zbirke, „zažmirio na jedno oko i nije baš poštovao sve crkvene kanone“ i pred okupljenima pročitao njegove stihove te u njima prepoznao vrijednost koju bi valjalo objaviti. Na koncu su njegovi stihovi o rodnim Turčinovićima, Trtlama, Hercegovini i njezinim stanovnicima ukoričeni u zbirku Na počivaljkama uspomena ugledali svjetlo dana.

''Svako pisanje stihova izaziva zebnju. Kako dosta pišem o ljudima koje susrećem i pojavama koje vidim, uvijek me brine hoće li ti moji stihovi stvoriti pravu sinergiju između napisanoga i onoga o kome ili čemu pišem'', poručuje Jozo Kožul na koncu razgovora za Bljesak.info i skromno nam otkriva kako mu je pjesma Jedinoga sina domovini dade, o majci Anici Jelić iz Neuma koja je izgubila sina jedinca na bojištu, ona koja u njemu uvijek budi posebnu sentimentalnu vrijednost.