Ispovijest Ukrajinca u Mostaru: Nisam htio da budem ratni zločinac
"Znao sam da kada dođe do rata, pokrenut će mobilizaciju, a ja nisam želio da ubijam nedužne Ukrajince, svoj narod, tako da sam Rusiju napustio svega 4 dana od početka rata. Nisam htio da budem ratni zločinac, ", kaže nam mladi Ukrajinac, kojeg ćemo u ovom članku zvati Aleksandar radi zaštite njegove sigurnosti. Opisujući put od Rusije do Mostara, Aleksandar kaže kako neće ispričati priču o bijegu radi vlastite sigurnosti, nego o moralnoj dilemi koja se lomila u njemu. On je dijete miješanih korijena - otac Rus, majka Ukrajinka. Njegov otac, bivši sovjetski časnik, bio je poslan na zadatak u Nikolajev na jugu Ukrajine, gdje je upoznao i oženio njegovu majku s kojom je dobio najprije njegovog starijeg brata, pa onda Aleksandra.
Djetinjstvo u Ukrajini i Rusiji
"Iako sam rođen u Ukrajini, kada je rat počeo 2022. godine, već sam jako dugo živio u Rusiji, jer se 1997. godine moja obitelj preselila u Sankt Peterburg, odakle je moj otac. Rusija je tada pružala bolje financijske uvjete za moju obitelj nego Ukrajina", kaže Aleksandar.
Svoje školovanje i djetinjstvo proveo je u Rusiji, gdje je stekao mnoga iskustva, vještine i znanja.
"Budući da sam u Rusiji od svoje sedme godine, kada sam postao punoljetan, morao sam odslužiti vojni rok za rusku vojsku, što me je naučilo mnogim vrlinama i samostalnosti. Mislim da mi je dosta pomoglo da oblikujem svoj karakter", kaže Aleksandar.
Nije mogao ni zamisliti koliku ulogu će mu poznanstva iz vojske, nekoliko godina kasnije, poslužiti u planu za bijeg iz Rusije kada je došlo do rata.
Početak rata i plan za bjekstvo
-webp.webp&w=1920&q=75)
"Kako sam imao mnoge prijatelje koji su ostali služiti vojsci, krajem studenog 2021. godine kontaktirao me je prijatelj koji je počeo raditi kao profesionalni vojni savjetnik za privatnu paravojnu organizaciju Wagner. Rekao mi je da postoji dobra prilika za nas da zaradimo velike svote novca ako odemo u Ukrajinu krajem te zime. Tvrdio je: Doći ćeš, potpisati ugovore, otići ćemo zauzeti Kijev i vratiti se kao milijunaši.", priča nam.
Mnogi bi ovu ponudu shvatili kao odličnu priliku za brz novac, ali za Aleksandra ovo je predstavljalo upozorenje.
"Znao sam odmah da će doći do neke vrste sukoba, pa sam stupio u kontakt s dugogodišnjim prijateljem koji je živio i radio u Poljskoj. On mi je tamo napravio radnu vizu, tako da sam imao priliku da odem iz Rusije ukoliko dođe do rata", rekao je.
Bijeg iz Rusije je za Aleksandra bio jedina opcija, obzirom na njegove ukrajinske korijene. Znao je da će, ako ostane u Rusiji, biti primoran da napada svoj narod.
U Poljskoj se zadržao nešto više od pola godine gdje je radio kao električar. No, kako se stanje u Ukrajini i Rusiji pogoršavalo, Poljska mu nije više bila sigurna, pa je svoju sigurnost potražio u zemljama jugoistočne Europe.
"Mogao sam tražiti azil u bilo kojoj zemlji, ali htio sam raditi i sam sebi zarađivati kao što to radim od svoje šesnaeste godine. Balkan mi je bio privlačan i imao sam priliku da idem u Srbiju, ali nisam želio jer znam da podržavaju rusku agresiju nad Ukrajinom", navodi svoj put Aleksandar.
Od Beograda do Mostara
Iz Poljske je sletio u Beograd, a iz Beograda se zaputio prema BiH. Našao je posao u drvnoj industriji u Banja Luci. Od svoga poslodavca je zahtjevao da ga prijavi i da je zdravstveno osiguran, budući da je na svom poslu bio izložen velikom broju rizika i opasnosti.
"Taj me poslodavac prevario, krivitvorio je dokument o mojoj prijavi na tom radnom mjestu, potpisao ga umjesto mene i nikad nisam imao zdravstveno osiguranje, a radio sam jako opasan posao. Tu su ljudi sebi prste sjekli. Kada sam vidio da moj poslodavac ne ispunjava moje zahtjeve, znao sam da mi je vrijeme da potražim posao negdje drugdje", kaže.
Iz Banja Luke je nakratko prebačen u sarajevski izbjeglički kamp, koji je, kako kaže, bio toliko udaljen od civilizacije da tu nije vidio neku svijetlu budućnost za sebe.
"Nakon Sarajeva, poslan sam u kamp Salakovac. Do tada nisam ni čuo za Mostar, ali kada sam došao bilo mi je mnogo ljepše nego na prethodnim lokacijama. Za razliku od Banja Luke, ovdje mi nitko nije spominjao ni Rusiju, niti Ukrajinu, niti je itko obraćao pažnju na to. Osjećao sam se prihvaćeno od samog početka'', rekao je i dodao kako su mu u Mostaru ljudi pomagali da se snađe.
Aleksandar je istaknuo da je, gdje god se pojavio, uvijek bio izložen velikoj količini provokacija na osnovu njegove etničke pripadnosti. Smatran je izdajnikom, što je čak i u njegovoj obitelji stvorilo razor. Njegova majka je ostala jedini član obitelji s kojim ima kontakt.
"Tuđe uvrede po pitanju toga da sam izdajnik me ne dotiču, ne shvatam ih ozbiljno, jer većinom ljudi ne znaju moju priču. Njihovi brzi zaključci mi samo govore o njihovom intelektu. Tako razmišljaju većinom ljudi koji ne znaju ni tablicu množenja. Za mene je izdajništvo napadanje i ubijanje mog nedužnog naroda", rekao je.
Zelenski i ruska politika
Navodi kako je donedavno smatrao Zelenskog patriotom, ali dodaje kako je ukrajinski predsjednik svojim djelima pokazao da je i on korumpiran kao i svi ostali.
''Moji prijatelji koji su u ovom ratu ostali invalidi, bez ruku i nogu, i neće imati ništa od ovoga. Ratovi su samo mašina za veliku zaradu", kaže Aleksandar.
Podijelio je s nama i svoje stavove o imperijalističkoj politici koju vodi Rusija.
"Rusija je uvijek birala slabe protivnike, Ukrajinci se bore sa starom artiljerijom, dok je Rusija opremljena najnaprednijom opremom. Također, preko serija, emisija, filmova, Rusija ispire mozgove patriotizmom mladim ljudima, i tako priprema nove generacije vojnika za nove potencijalne okupacije", rekao je i dodao kako je i on vrlo lako mogao postati žrtva ruske propagande da se nije vodio osobnim moralnim načelima i, kako kaže, razmišljao svojom glavom.
Život u BiH i pogled prema budućnosti
Aleksandar je, također, povukao paralelu između trenutnog sukoba u Ukrajini i Rusiji s ratom u BiH devedesetih godina.
"Nakon dvije godine života u BiH, naučio sam mnogo o povijesti ove zemlje. I mogao bih reći da se ista stvar sada dešava s Ukrajinom. Čitav svijet gleda, a pri tom, čitav svijet šuti, kao što su šutjeli i o genocidu u Srebrenici'', kaže.
Pored mnogobrojnih vještina, od mladih mu je dana fotografija bila omiljeni hobi. Tako je u Mostaru pronašao posao gdje radi kao fotograf za napojnice. On lokalce i turiste u Starom gradu fotografira ispred Starog mosta i izrađuje im fotografije koje izgledaju kao naslovnica novina.
"Fotografija je bila moj hobi i prije nego što sam došao u Mostar i počeo raditi ovo, već sam imao iskustva u ovom polju. Sa 17 godina sam nabavio prvu digitalnu kameru, uživao sam u fotografiji. Imam velike planove kada je ovaj posao u pitanju", navodi i dodaje da, kako vrijeme prolazi, sve više shvaća da su svi na neki način povezani kroz svoje borbe, a to ga potiče da bude snalažljiv, odlučan i spreman suočiti se s neizvjesnom budućnošću.
"Dijete sam iz miješanog braka, to me je stavilo u tešku poziciju samo zbog rata, kada bi sada bio obustavljen, ne bih se mogao vratiti tamo. Svakako, ne želim klonuti duhom, želim ovdje za sebe ostvariti nešto i napredovati", zaključuje.
Aleksandar, sa svojim nepopustljivim moralnim načelima, vjeruje u ljudsku solidarnost i nadu u bolje sutra – to je, kako ističe, snaga koja ga pokreće, unatoč svemu kroz što je prošao.
