U Bugojnu obilježena 23. obljetnica razmjene logoraša, pripadnika HVO-a

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na Gradskom katoličkom groblju “Sultanovići” te misom zadušnicom u crkvi sv. Ante Padovanskog na blagdan svetog Josipa u Bugojnu je obilježena 23. godišnjica razmjene 294 hrvatska zatočenika iz logora Armije BiH “Stadion” u Bugojnu.

Kao i do sada, na ovom polaganju vijenaca nedostajala je pravda. Pravda koju je teško dostići, ponajprije zbog samih političkih, vojnih i civilnih predstavnika Hrvata Bugojna i BiH. Haški tužitelj Sergo Brammertz  je tek 2015. godine prilikom boravka u BiH i Bugojnu je saznao za postojanje logora „Stadion“ u Bugojnu. Tko je za to odgovoran? Može li biti mira i zajedničkog život bez postignute pravde?

Misu zadušnicu u crkvi sv. Ante predvodio je fra Mato Topić, dekan Ramskog dekanata uz sumisništvo župnika fra Zorana Tadića i  vikara fra Tomislava Brkovića.

Tijekom propovijedi fra Mato je između ostalog kazao: „Bugojanci su osjetili svu težinu tog života. Stoga s pravom kažu da je blagdan sv. Josipa  za njih novi rođendan. Poslije te teške patnje, čovjek se pita ima li još onih koji žele slušati te teške priče, ima li još onih koji žele pričati te teške trenutke jer je neke već pokrila zemlja? Na početku rata pojavila se nova riječ „projekt“.  To je bio projekt s ljudima koji do sada nije upamtila povijest katolika, posebno katolika Hrvata Bosne. Tko su nositelji projekta? Nositelji projekta su bili i dan danas, ljudi koji dođu sa strane, iz nekog drugog mjesta da provode projekt s ljudima. Tko ocjenjuje uspješnost projekta? To su opet ljudi koji dođu sa strane. Tko su oni koji su se najviše okoristili  u svakom pogledu u tim projektima s ljudima?  To su opet ljudi koji su došli sa strane. Tko su žrtve? Žrtve su ljudi koji nisu htjeli provoditi projekte. Žrtve su ljudi koji nisu htjeli slušati. Tko su zločinci? Zločinci su oni ljudi koji rade po uputama ideologa projekta i koji u doslovnoj mržnji oslobađaju počinitelja pred zemaljskim sudovima, jesu doslovni izvršitelji projekta.“

Na kraju propovijedi fra Mato je kazao, praveći usporedbu sa sv. Josipom i sv. Obitelj, kako se još uvijek čeka poziv svima iz cijele Bosne: „Vratite se u svoj zavičaj jer su umrli oni koji su radili o glavi Bosne!“

Po odredbi Vrhbosanske nadbuskupije danas se skupljala posebna milostinja za sve porušene crkve u biskupiji. Župnik fra Zoran Tadić je podsjetio da se skupljaju prilozi i za one župe koje su skoro ostale bez vjernika. Kao primjer naveo je Derventski dekanat u kojem je prije rata bilo 52.000 katolika dok ih je danas svega oko 800.

Na kraju misnog slavlja župnik fra Zoran Tadić je zahvalio vjernicima na dolasku i molitvi. Također je zahvalio udrugama i predstavnicima  svih razina vlasti koji su  došli iskazati počast stradanjima bugojanaca.

Potresne priče

Većina je prije razmjene pod tribinama NK Iskre provela punih osam mjeseci u neljudskim uvjetima. Svakodnevno su izgladnjivani, premlaćivani, vođeni na prisilan rad i vađenja krvi, služili kao živi štit. Iako 19. ožujka slave kao drugi rođendan, osim radosti zbog izlaska iz logora, ovaj dan sa sobom nosi i tugu i bol zbog činjenice da se još uvijek ništa ne zna o sudbini 19 nasilno odvedenih zatočenika iz logora Armije BiH u Bugojnu. Logor “Stadion” bio je tek jedan od desetak logora Armije BiH koji su u ratu postojali u Bugojnu. Osim Stadiona najzloglasniji su bili logori “Gimnazija” i “BH. Banka.

Jedan od svjedoka razmjene sa suzama u očima o tome danu pripovijeda: „Toliko smo se radovali tom danu. Okupili smo se oko stadiona već u 8 sati i čekali smo puni nade, ali i strepnje. Teko oko pola 12  došla su bijela UN-ova vozila. Tu su bile majke, supruge i djeca logoraša. Sami sebi nismo mogli vjerovati da će se ta razmjena dogoditi.  Uslijedila je prozivka, a oni su jedan po jedan ulazili i UN-ova vozila. Mahali su nam, a mi smo plakali i radovali se u isto vrijeme. Djeca su dozivala očeve sa onim nevinim dječijim pozivom: „Taatttaaaa“!  Ti naši ljudi su prošli pravi pakao. Sjećam se prigode kada je sestra Pavka napravila prvi grah sa slanimom u župnom uredu i dopremila ga u velikom kazanu do logora na konjskim kolima koja je vozio naš sugrađanin i to Srbin. Sestra Pavka i fra Janjko Ljubus su jako puno činili za logoraše. Hvala im puno. Hvala svima koji su pomagali na bilo koji način. Sada molimo Boga i sve razine vlasti da se postigne konačna istina i pravda.“ Završio je kratku ali potresnu priču naš sugovornik.

Hrvati Bugojna još uvijek čeznu za pravdom i istinom. Više od 20 godina doživljavaju različite nepravde. I danas se događa da se otima zemlja i druga imovina, ali što je najgore, otima se dostojanstvo.