U akvariju se izlegla prva 'beba zmaj' u povijesti

U posebno zaštićenom akvariju Postojnske jame u srijedu se iz oplođenog jajašca čovječje ribice izlegla ličinka tog vodozemca koji živi u podzemnim vodama Dinarida.

Prvi put u povijesti u umjetnim uvjetima

Prvi put u povijesti to se dogodilo u umjetnim, kotroliranim uvjetima, objavili su slovenski biolozi koji već mjesecima rade na dosad nezabilježenom projektu.

"Sve nam je bilo novo jer je čovječja ribica velika enigma s obzirom na to da živi u velikim dubinama u tami, potpuno skrivena od čovjeka", navode slovenski biolozi koji su vjerovali u uspjeh od samog početka, kad je prije četiri mjeseca ženka odvojena od ostalih u poseban akvarij gdje je počela polagati jajašca.

Od 64 jajašca koliko ih je izlegla, u akvariju su "živa" još 22, pa postoji mogućnost da se iz još kojega izlegne ličinka koja se nakon dugog procesa razvija u odraslu čovječju ribicu.

U prirodnim se uvjetima po nekim teorijama istraživača od 500 izlegnutih jaja uspješno u novu čovječju ribicu razviju samo dva primjerka. Usto, tajnovita slijepa životinjica bijele boje pari se samo jednom u deset godina, a navodno može doživjeti duboku starost stogodišnjaka.

O cijelom procesu se zna vrlo malo jer razmnožavanje i lijeganje mladunaca nikada dosad nije zabilježeno u prirodnim uvjetima niti se moglo reproducirati u umjetnima što od nedavno omogućava tehnologija.

Proces koji je već izazvao veliko zanimanje svjetske stručne javnosti prati se i snima infracrvenom kamerom jer je čovječja ribica vrlo osjetljiva na svjetlost. Potencijalne nove ličinke koje će se možda izleći, stručnjaci kane izdvojiti u posebne bazene, a razmišljaju i o tome na koji način riješiti problem njihova hranjenja u umjetnim uvjetima.

Zmajeva djeca

Čovječja ribica (lat. Proteus anguinus) je endemični vodozemac iz porodice glavašica i jedini pretstavnik roda Proteus. Živi u podzemnim krškim vodama, rijekama i jezerima, od sjevera Italije, preko Slovenije i Hrvatske do BiH i Crne Gore. U BiH, najčešća staništa Čovječje ribice su u Hercegovini. Voli mirne vode bogate kisikom i niske temperature od 6 do 12°C.

Ima izduženo, jeguljasto tijelo koje svijetlom bojom i nježnom teksturom podsjeća na kožu bijelih ljudi po čemu je dobila ime. Tek vrlo rijetki primjerci imaju pigment što pokazuje da su bili izloženi suncu. Zanimljivo je da vanjske škrge nemaju samo larve već i odrasle jedinke koje dišu plućima i kožom. Ova nepotpuna metamorfoza larve u zrelu jedinku kod repaša zove se neotenija, a smatra se posljedicom gena, manjka joda u podzemnim tekućicama ili nedostatkom hormona rasta. Kod čovječjih ribica, koje nikada ne napuštaju život prilagođen vodi, preobrazba se ne može potaknuti dodavanjem hormona ili joda kao što se ponekad može kod nekih daždevnjaka i vodenjaka.

Budući da uvijek borave u potpunoj tami, osim kada ih obilne kiše izbace na površinu, što je često kobno, nemaju pigmenta u koži. Bijelo-žućkastu ili bijelo-crvenkastu boju dobivaju od površinskih kapilara. Glava im je velika i izdužena. Na prednjim nogama imaju po tri slabo razvijena prsta, a na stražnjima po dva. Obično su duge oko 25 cm, no zabilježeni su i primjerci od 40 cm.

Čovječje ribice 1689. prvi spominje slovensko-austrougarski prirodoslovac Johann Weikhard von Valvasor koji piše da ih je lokalno stanovništvo, kada bi ih bujice izbacile na površinu, smatralo mladuncima zmajeva.