Tri srednje škole u Mostaru trebalo bi ugasiti jer nemaju dovoljno učenika

Tehnološki višak u školama Hercegovačko-neretvanske županije postaje sve očitiji problem. Dok su bošnjački političari prošle godine trajno riješili veći dio tog problema u školama koje rade po nastavnom planu i programu na bošnjačkom jeziku, ove godine se pokušava potencirati problem u školama koje rade po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku, piše Vecernji.ba.

Organizacijske sheme koje je nedavno predložio ministar prosvjete, znanosti, kulture i sporta HNŽ-a Rašid Hadžović su odbijene, a očekuje se kako će nove biti predložene u drugoj polovici kolovoza.

Ulaže se mnogo napora kako ne bi bez posla ostali oni koji bi možda trebali biti tehnološki višak, a da je taj problem moguće riješiti govori i primjer nekoliko srednjih škola u Mostaru. Sve tri rade po planu i programu na bošnjačkom jeziku, a broj učenika nije ni izbliza dovoljan da te obrazovne ustanove nastave raditi i budućnosti. Riječ je o Srednjoj građevinskoj školi koja radi po planu i programu na bošnjačkom jeziku, Srednjoj tekstilnoj i poljoprivrednoj školi te Ekonomskoj i ugostiteljsko-turističkoj školi.

''Stanje je takvo da jedna od tih škola ima jednog profesora na dva učenika. Ukupan broj učenika u toj školi je oko 80. Prema važećim zakonima, strukovne škole moraju imati najmanje 12 odjeljenja kako bi mogle postojati. Te škole mogu imati 12 odjeljenja samo ako u razrede stavite ne više od 10 djece što, naravno, nije realno. Ako takve škole mogu raditi i dalje u županiji, onda sigurno nitko ne bi trebao praviti probleme školama koje rade po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku zbog tehnološkoga viška ili nekih drugih pitanja. Pravila trebaju i moraju vrijediti isto za sve'', ističu sugovornici Večernjaka.

A hoće li pravila isto vrijediti za sve, ostaje za vidjeti. Problem organizacijskih shema u HNŽ-u treba shvatiti ozbiljno jer se dotiče mnogo ljudi. Inače, stanje u prosvjeti već je godinama takvo da broj učenika pada, a broj zaposlenih raste. Za prosvjetu se odvaja trećina županijskog proračuna godišnje, odnosno nešto više od 60 milijuna maraka.

Pitanje je koliko je sustav učinkovit. Sigurno je kako su mu potrebne promjene kako bismo u konačnici mogli reći da su opravdani ogromni troškovi prosvjete i da je kvaliteta nastave na razini troškova koje stvara ovaj dio sustava.

Samo na primjeru triju navedenih škola jasno se postavlja pitanje jesu li pojedini troškovi opravdani i postoji li bolji način organizacije koji bi jamčio manju potrošnju novca uz barem istu kvalitetu nastave.

Dva profesora na jednog učenika sustav je koji je nezamisliv bilo gdje u svijetu. Druga je stvar što je u Bosni i Hercegovini politika upletena u sve sfere društva pa se iz političkih razloga neki projekti održavaju zbog toga što imaju status vitalnog nacionalnog interesa. A na kraju to plaćaju svi stanovnici ove zemlje.