Tko je kriv što mladi u BiH nemaju posla?

''Mladi u BiH nezaposleni? – Sami za to krivi'', objavio je njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung pozivajući se pri tome na studiju koju je u BiH proveo Institut za socioločka istraživanja ''Populari''.

Prema spomenutoj studiji bosanskohercegovački studenti nemaju radnog morala, traže posao ali ne i rad, nisu ni ambiciozni ni fleksibilni, već letargični, pasivni i uspavani.

Studenti kao crna radna snaga

No, studenti iz BiH, koji su došli na studij u Austriju, krive za to opet sustav i korupciju u svim sferama društva. U razgovoru za Deutsche Welle kažu kako studentsku letargiju u BiH zapravo proizvodi korumpirani sustav.

Predstavnici udruženja bosanskohercegovačkih studenata u Beču, Collegium Bosniacum, koji su donedavno i sami bili dio okruženja u kojem je provedeno ovo istraživanje, i koji su tek nedavno promijenili mjesto boravka i prebacili se na studije u Austriji, kažu kako bi ta konstatacija bila samo jedna strana priče. Oni navode kako je za slabu motivaciju studenata kriv isključivo korumpirani obrazovni sustav, kao što je to i cijelo bosanskohercegovačko društvo.

Predsjednik udruženja Collegium Bosniacum od jeseni prošle godine je Haris Kafedžić, student prehrambene tehnologije.

''U BiH je situacija takva da student ako i dobije posao, uglavnom neće biti prijavljen. Ili ako sam radio tri godine, ja ću dobiti prijavu na tri mjeseca. Firme se ne provjeravaju toliko često, poreski obračuni nisu transparentni. Legislativa postoji, ali ne postoji egzekutiva. I to je problem koji vuče sve ostale. Nije da studenti nisu voljni, već nema dokaza da su radili. I mi nemamo toliko nezaposlenih studenata, koji nisu spremni raditi praksu i pripravničke poslove, već mi imamo studente kao crnu radnu snagu i to u onom najgorem eksploatatorskom obliku,'' rekao je za Deutsche Welle Kafedžić, koji navodi da takvi uvjeti stvaraju depresiju i čine studente letargičnima.

Demonstracije kao luksuz

Drugi problemi su opet problemi financiranja. Studenti teško snose troškove smještaja u studentskim domovima, stanovima. Nemaju novca za karte za mjesečni prevoz, udžbenike i svakodnevni život. Štoviše, studije su primorani financirati radeći kod poslodavaca, za koje ne znaju ho će li im na kraju mjeseca platiti njihov rad ili ne.

''I bilo je kritike da je malo studenata izašlo na ove demonstracije – pa ljudi nemaju vremena! Jer to su upravo ti ljudi koji rade i istovremeno studiraju i ne mogu sebi priuštiti taj luksuz da idu na demonstracije. Jer se svim snagama bore i za ono malo što imaju'', kaže Haris.

Sanja Muratović, također suradnica udruženja, u Beču studira nutricionizam i tvrdi kako je u način odabira studija u BiH potpuno pogrešan, ali opet uvjetovan lošim ekonomskim stanjem u cijeloj zemlji.

''Studenti zaista bez ikakvih ozbiljnih planova pristupaju samom upisu fakulteta. Odluke se donose preko noći. Ove godine fali farmaceuta, hajmo upisati farmaciju. Ekonomista će uvijek trebati – hajmo upisati ekonomiju. Ali ljudi su zbog situacije primorani da razmišljaju o tome šta je financijski za njih najbolje. Ne razmišljajući o tome što zaista žele studirati i što je najbolje za društvo. Jer ako čovjek voli svoj posao, radit će taj posao sa strašću i dat će maksimum i za društvo. A ako čovjek studira bilo što i uči nešto što ga zapravo uopće ne zanima, naravno da će vremenom postati frustriran, mrzovoljan i letargičan'', tvrdi Sanja.

Fakultet za kupovinu vremena i bijeg iz države

Osim toga, dodaje apsolventica nutricionizma, puno ljudi upisuje fakultete, jer im samo srednja škola ne nudi nikakvu perspektivu.

''Ja nisam zagovornik toga da svi ljudi trebaju studirati. Netko tko je dobar u praktičnim stvarima, neki vrhunski zanatlija, za njega zaista nije potrebno da upisuje fakultet. Ali trenutno je situacija za mlade nezahvalna, i oni na izvjestan način kupuju sebi vrijeme upisujući fakultete. Ako se to ovim tempom nastavi, mi ćemo biti zemlja s isključivo akademskim građanima, a radnika i zanatlija nećemo imati nikako'', kaže Sanja. No, i takvi postupci su razumljivi, dodaje ona, jer kada bi bilo više fabrika i više industrije, bilo bi više i radnika i zanatlija.

Sanja Muratović radi i kao savjetnica za strane studente u Austrijskoj studentskoj uniji, gdje između ostalih savjetuje i studente s prostora bivše zajedničke države, bilo one koji su već u Austriji, bilo one koji tek namjeravaju prebaciti se na neki od austrijskih sveučilišta. Kaže da dosta ljudi fakultet upisuje samo kako bi pobjegli iz države, kako bi studentsku vizu nakon određenog vremena, pretvorili u trajnu boravišnu.

Državni oklop, koji sve koči

Jesu li dakle studenti u BiH uspavani?, pita se Deutsche Welle.

''Opće stanje ih obeshrabruje. Postoji jako puno primjera gdje su studenti pokušali nesto promjeniti, ali nisu uspjeli. Ukoliko se ne dogodi nešto što će odstraniti taj državni oklop koji sve koči, ni studenti neće biti tako dugo motivirani da se bore niti za sebe ni za okolinu i lako će odustajati'', smatra Sanja.

Sličnog je mišljenja i Emir Radišević, koji nešto duže od godinu dana u Beču studira klarinet. Kaže kako je BiH napustio jer je bio razočaran odnosom društva prema kulturi i umjetnosti. Shvatio je da u društvu koje se ismijava klasičnoj glazbi, za njega kao glazbenika nema budućnosti.

''Studenti jesu uspavani. Ne samo studenti, već svi. Zimski san traje već dvadeset godina. Evo na primjer studenti koji su završili fakultet. Od milijun ljudi, 40 posto je nazaposlenih - koliko je od toga studenata? I gdje su ti studenti na ulicama, koliko ih je bilo na prosvjedima?'', pita se Radišević.

Čega se više bojati?

Argument da se ljudi boje kako će, zamjerajući se vladajućim strukturama, izgubiti i ono malo što imaju, za njega nema logike: “Ali što se više tko ima čega bojati, kad ljudi nemaju što jesti!”

No i on ipak, kao i Sanja i Haris, polaže nade u prosvjede i takozvano ''bosansko proljeće''.

''Nadam se da će ovo spojiti ljude i da to neće shvatiti kao ugrožavanje nacionalnog, religijskog ili bilo kakvog drugog identiteta, jer mislim da je situacija u cijeloj zemlji svugdje ista i da nigdje nije ni bolje ni gore'', kaže Sanja Muratović za Deutsche Welle.

''Nadam se da će se ljudi ujediniti i da će slušati jedni druge. Mi trebamo naučiti debatirati i da razgovarati. Da zaista saslušamo jedni druge i da onda na osnovu toga, racionalno i bez puno emocija o imaginarnim i apstraktnim stvarima, pokušamo zajednički ogranizirati život u našoj zemlji, onako kako nam to svima odgovara,'' rekla je Muratović.