Svijet je bio na pragu katastrofe 15. veljače 2013. godine

Svijet je bio na pragu katastrofe 15. veljače 2013. godine prilikom pada Čeljabinskog meteora - tvrde stručnjaci i ističu da je to najveće nebesko tijelo koje je palo na Zemlju nakon 1908. godine – od vremena Tunguskog meteora. Nakon što su izvršili sva ispitivanja znanstvenici su priopćili da je ukupna težina meteora koji je pao kod Čeljabinska iznosila oko 11 000 tona!

Meteor je ušao u Zemljinu atmosferu brzinom od 19 kilometara u sekundi. Tamo se raspao na sitne dijelove, čija se prosječna brzina kod Zemljine površine povećala do 30 kilometara u sekundi.

Dimenzije nebeskog bolida koji je eksplodirao 15. veljače iznad Čeljabinska iznosile su 18-19 metara u promjeru.

Ovo tijelo je bilo dimenzija kuće od pet do šest katova. Mnogi fragmenti nebeskog gosta su izgorjeli još u atmosferi i nisu stigli do Zemlje.

Grad Čeljabinsk i njegova okolina imali su veliku sreću što su do Zemlje doletjeli samo relativno mali komadi "bolida", a pomogla je i činjenica da je meteor ušao putanjom pod malim kutom, ističu znanstvenici.

Mogla se dogoditi eksplozija poput nuklearne. Jer, energija koju je meteor donio i energija njegovog kretanja iznosile su otprilike 500 kilotona.

To je snaga "solidne hidrogenske bombe" - napominju znanstvenici.

Ono što obično poslije eksplozije ostavlja hidrogenska bomba ostalo bi i od sudara ovog meteori sa Zemljom. Odnosno krater promjera od nekoliko desetina metara, te moćno izbacivanje materije koja isparava.

Znanstvenici vjeruju da je Čeljabinski meteor bio dio većeg asteroida prije nego što se odvojio prije 1,2 milijuna godina, na primjer, prilikom bliskog prolaska pored Zemlje. Preostali dio još može biti jedan od objekata u Zemljinoj orbiti.

U Zemljinu atmosferu sve vrijeme dospijevaju svemirski objekti. To su uglavnom sitne čestice milimetarskih dimenzija, pa čak i manje. Godišnje u Zemljinu atmosferu dospije najviše 20-30 tijela dimenzije oko jednog metra - navode mediji.

Meteori poput ovog u Čeljbisnku još su rjeđi i mogu dospjeti u atmosferu jednom tijekom 50 do 100 godina.