Svakom se događa ono što odgovara njegovom mišljenju o sebi

Onako kako zaista mislite o sebi – takav će vam život na kraju ispasti. Ključ sreće ili nesreće je ono što čovjek zaista o sebi misli u dubini duše, skrivenoj od drugih, prenosi uspesnazena.com.

Pravo mišljenje o sebi krije se vrlo duboko u podsvijesti…

Čovjek obično o sebi misli ono što su o njemu u djetinjstvu govorili odrasli, od kojih je ovisio. Najbliži odrasli: roditelji, djede, bake, učitelji, odgajatelji – odrasli koji su mu bili bliski.

Dijete do sedme godine vjeruje svemu što odrasli kažu. Takva su djeca, znanstvenici to znaju.

Glumica Ava Gardner je bila lijepa kao slika. Bila je pravo savršenstvo. Nema riječi koje bi dostojno opisale njenu nevjerojatnu ljepotu. Također je bila odlična glumica i igrala u mnogim filmovima.

Istina, s takvom pojavom mogla je samo stajati i šutjeti – i gledati kako joj se dive, kao statui.

Ali ona je glumila i udavala se, ali uvijek nesretno. A onda je počela piti i starjeti.

Jednom je na snimanju filma rekla: Izgleda da ništa ne znam, jednostavno nemam talenta. Hvala vam na trudu, ali ja stvarno nisam nizašto.

Čudno je bilo čuti tako nešto iz usta zadivljujuće ljepotice i nadarene glumice, bogate i slavne. Ali ona je stvarno tako mislila. To je bilo njeno mišljenje o sebi.

To joj je majka usadila u djetinjstvu: da nema talenta i da se uzalud trudi, da su muškarci grozna stvorenja i da moraš biti zahvalna čak i za trunku pažnje prema svojoj beznačajnoj osobnosti.

I ona je povjerovala. Nitko je nije mogao razuvjeriti.

Svi su vjerovali da glumica divno živi i nosi nevidljivu krunu. Ali to nije bila kruna, već vijenac od trnja, koji joj je majka u djetinjstvu stavila na glavu.

Kakvo je naše mišljenje o sebi, takav će nam život i biti.

Sretan ili nesretan. Svakom se događa ono što odgovara njegovom mišljenju o sebi. Na kraju uvijek ispadne tako.

Moramo se truditi da dobro mislimo o sebi, bez obzira što nam je u djetinjstvu govorila ne baš sretna ili ne sasvim normalna majka.

Glavno je ono što sami o sebi mislimo, a tek onda to što drugi misle o nama.

Možda oni samo čitaju naše misli?