Susret braniteljica Vukovara Irene i Katice nakon 24 godine

Skoro 400 žena aktivno je sudjelovalo u obrani Vukovara od 24. kolovoza do 18. studenog 1991. godine. Među njima i Irena Đuđar i Katica Bandov. Sudbina ih je nakon pada odvela u Zagreb, gdje su susretale tijekom naredne godine. I onda je svaka otišla na svoju stranu. Nisu se vidjele 24 godine, sve do 16. studenog, kada su se srele na obilježavanju 25. godišnjice pada hrvatskog Grada heroja. Ni dva dana poslije, emocije nisu sakrivale ni pred kamerama.

Irena je ispričala kako su obje radile u Zagrebu nakon izlaska iz Vukovara. Igrom slučaja ili sudbine, radeći svoj posao, putovi su im se razišli. Kazala je kako Katica nije jedina s kojom je izgubila kontakt, ali da su se uspjele pronaći i sresti.

Godine su uradile svoje

"Nakon 24 godine Katica i ja smo se srele. Šta više da vam kažem. Susret je bio dirljiv, neprepoznatljivo, godine su učinile svoje, emocije su proradile. Sjetiš se svega, svačega i svakoga. Suze su neminovne", iskreno je priznala Đuđar, koja je danas predsjednica vukovarskog ogranka Udruge braniteljice Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije.
Irena je 1991. godine imala 19 godina, maturirala je i dobila posao u kombinatu Borovo. Rat je dočekala u nevjerici da se nešto takvo uopće može dogoditi. Iako su u školi učili o svjetskim ratovima, vjerovala je da se to ne može dogoditi Vukovaru. Nije mogla sjediti i čekati što će se dogoditi. Priključila se Hrvatskoj vojsci.

"Ali se dogodilo nešto najgore što se može dogoditi u nečijem životu. Kad sam prestala raditi, odlučila sam se priključiti zboru Narodne garde Hrvatske vojske, jer takva sam osoba, ne mogu sjediti, ne mogu čekati sudnji dan i morala sam biti aktivna i biti u tim događajima", kazala je Đuđar.

U hodu ili, bolje rečeno, u trku učila je osnove ratnih vještina.

"Moram naglasiti da su muški branitelji imali podlogu o naoružanju i vojnoj taktici. Mi mlade žene nismo imale pojma o ničemu. U takvim događanjima naučiš i očistiti pušku, previti, zaustaviti krvarenje, nemaš vremena za razmišljanje...", kazala je Đuđar.

U Glavnom stožeru je radila kao referent, a poslije je, kako je rekla, pomagala svima kojima je pomoć bila potrebna.

"Obilazili smo skloništa, nosili hranu. Onda je moj interventni vod izginuo, a ja sam prešla u Vojnu policiju i tamo nastavila djelovanje s njima, po zapovijedi. Nas tri žene, ustvari djevojke, pomagale smo na sve moguće načine kako smo znale, mogle i umjele", rekla je umirovljena narednica Hrvatske vojske.

Istaknula je da je kao žena u vojsci bila zaštićena, pažena i da su suborci vodili brigu o njima, a posebno kako ne bi pale u neprijateljske ruke.

Ostala u Vukovaru do kraja

U gradu na Dunavu ostala je sve do pada. Obruč je napustila u proboju, priključila se vojsci na slobodnom teritoriju, gdje je radila sve do umirovljenja. Nije mogla izdvojiti najteži trenutak tijekom opsade Vukovara, jer su, kazala je, svakodnevno bili granatirani na bezbroj načina. Svaki dan je bio pitanje života ili smrti. Smatra da danas osjeća veće posljedice sudjelovanja u ratu.

"S 19 godina nisam ni znala što se događa, što se može dogoditi, na koji način sve to funkcionira. Nakon 25 godina, kada razmišljate o tome, kad se sjetite svega toga, ponovo proživljavate, posebno na obljetnicu pada. Svake godine to intenzivno proživljavate. Mislim da je svaka godina sve teža i teža. Pogotovo jer imamo veliki broj nestalih, nas je sve manje. Nas žena, djevojaka. Mi se razbolijevamo, to je sve posljedica našeg obrambeno-domovinskog rata. Moram naglasiti, mi smo se branili", rekla je Đuđar za AA.

Istaknula je da se ne kaje zbog svoje uloge u ratu i da su bili prinuđeni braniti se.

"Dala sam svoj doprinos koliko god sam mogla i vjerujem da bih, da opet dođem u istu situaciju, isto postupila", kazala je.

U obrani Hrvatske sudjelovalo je više od 23 tisuće žena. Smatra da je njihova uloga značajna i da bez njih ne bi bilo hrane, oprane odjeće, saniteta...

"Isto tako je činjenica da žena nije dobila pravo mjesto kroz sve ove godine. Ženu se tretira kao branitelja i tu nema razlike branitelj-braniteljica. Preko udruge pokušavamo oformiti, okupiti žene, komuniciramo na razini cijele Hrvatske. Prema tome, nas ima, ali nemamo status koji bi nam možda pripadao, iako se ne želimo izdizati od naših branitelja, kolega", rekla je Irena.

U Vukovar se vratila, ali govori da je činjenica da je grad razrušen i da nikada neće biti ono što je bio.

Rođendan na tužnu godišnjicu

Katica Bandov slavi danas 56. rođendan. Svog 31. ratne 1991. godine, kada je pao Vukovar, dobro se sjeća. Bila je u koloni, pripremala je ljude za izlazak iz Vukovara. Zadatak joj je bio dovesti civile do Zagreba.

"Ponoć 17. na 18 (studeni). Kod mene je kući bilo djece i staraca, sve što nije moglo biti prebačeno u bolnicu bilo je kod mene. Tu se pekao kruh svaki dan. Letjeli su svijetleći meci, topovi... Meni su dečki rekli, evo kako su ti priredili feštu za rođendan. Tada sam napunila 31 godinu. To je kada preko noći, ne odrastete, već sam bila odrasla. To je kada jednim dijelom više niste što ste bili", prisjeća se Bandov, umirovljena časnička namjesnica.

Iako je imala diplomu komercijalne tehničarke, godinama je bila na birou. Za život je zarađivala konobarenjem na Jadranu i radom u Veslačkom klubu u Vukovaru. Tako je bilo sve do '91. godine.

"Mi smo se već tada pripremali u nadi da se to neće dogoditi. Kada razmišljam u ovim godinama, to je išlo samo od sebe. Prvo humanost, normalno želim pomoći čovjeku. U tom vremenu nije nitko razmišljao da će dogoditi ona strahota. Odrastete, odjednom očvrsnete", rekla je Bandov.
Priključila se ekipi u Vukovarskoj bolnici, svakodnevno je pomagala ranjenim i ozlijeđenima. U bolnicu je od doma stizala motociklom Vespa. Zbog toga je dobila nadimak "kaskaderka".

"Vespu sam naučila u jednoj brzini. Nisam imala pojma da ću tako voziti. Nisam imala ni vozačku dozvolu, ali sve sam naučila pod kišom granata. Bole me sjećanja na sve ljude kojih nema. Nisam nikada razmišljala hoću li poginuti", rekla je Bandov.

Iz današnje perspektive, jasno joj je, nije razmišljala i vagala hoće li pomoći obrani grada.
"Znam da me kolege cijene i nikad u meni nisu vidjeli ženu, nego sebi ravnu", rekla je Bandov.

Rakova dječica

Ratni put je iz Vukovara odveo u Zagreb, gdje je radila pri Ministarstvu obrane Hrvatske. Pokušavala je uspostaviti suradnju s Europskom unijom, Crvenim križom, Ujedinjenim narodima... Kaže da je pomagala i Bosni i Hercegovini kada je tamo počeo rat.

Vukovar je nakon rata zamijenila Petrinjom, također gradom koji je strahovito stradao.

"Borila sam se da se Vukovar oslobodi, da se možemo vratiti. Irena nam je jučer omogućila da vidimo kako se sve to događalo. Moje su emocije proradile teže i gore nego onda. Što mislite da tako živim svaki dan? Mene boli što grad koji je bio žrtva za cijelu Hrvatsku, zastava Hrvatske je svaki dan bila na Vodotornju, da Vukovar koji je simbol nema mladosti. Mene više sada boli nego onda", rekla je Bandov.

Osim tužnih i teških uspomena, 25. godišnjica pada Vukovara donijela joj je i susret s bivšom suborkinjom.

"To je bila emocija koja se ne može opisati. I to je bolno. Mi smo se svi razišli kao rakova dječica. Susret s Irenom... To bi samo mogla reći moja duša i srce", rekla je Bandov dok su joj se oči ispunile suzama.

Irena dodaje da je ostalo puno neispričanih priča. Nakon 24 godine, teško je znati odakle početi, što prvo pitati.

"Onda ide, di si, kako si, jesi li zdrava? Dobro je, idemo dalje. Vjerujem da ćemo sve to nadoknaditi, ne živi tu, ali kad se jednom ostvari kontakt nakon toliko dugo vremena, taj kontakt i ostaje", rekla je Đuđar.