Stradat ćemo u friziranoj stvarnosti kojom dominira zlo

''Publika negdje duboko u sebi sluti da je današnje vrijeme zastrašujuće apokaliptično i dijabolično. Kad ste posljednji put vidjeli da se na filmu ili u teatru afirmira ideja dobra? Mislim da ćemo kao čovječanstvo stradati u toj friziranoj stvarnosti kojom dominira zlo'', rekao je u intervjuu za zagrebačke Novosti glumac Bogdan Diklić rekavši kako su danas ljudi žedni dobrote.

Naime, Diklić igra u novom filmu 'Ime: Dobrica, prezime: nepoznato' koji govori o anonimnom i neprimjetljivom čovjeku koji uspijeva promijeniti mahom tegobne sudbine ljudi s kojima dolazi u doticaj.

''Daleko od svake religiozne apoteoze i didaktike bilo koje vrste, film ima jednu toplu, nenametljivu notu kršćanskoga u svom izvornom i pravom obličju – kroz djelo. Ta Biblija koju glavnom junaku ostavljaju ljudi koji su ga usvojili i koju on ni ne otvori simbolizira dobrotu i bezazlenost'', kaže Diklić.

Junak filma, Dobrica, tu Bibliju kasnije prodaje jednom antikvaru da bi se novcem od prodaje liječila djevojčica.

''Ustvari, ta djevojčica nije ni bolesna, nego novac želi zadržati njezina majka za liječenje svog ljubavnika narkomana. Fantastičan obrat je u tome što Dobrica nije ljut kad shvati prevaru, nego je sretan što je djevojčica zdrava. A ono što je najljepše jest to kako je tu potpuno nevjerojatnu reakciju fantastično odigrao Slavko Štimac. ‘Dobrica’ svakako nije klerikalan film, nego duboka ljudska priča o pravoj strani života. Govori nam o tome da većinom živimo jedan nametnuti i falsificirani život, u čemu se Dobrica nije utopio'', kaže Diklić i dodaje kako ta poruka o dobroti u svakom slučaju nije prst u oko gledateljima, jer je film krajnje nenametljiv.

''Sve što vidimo jest ono što Dobrica radi; njegova djela su krajnje neobična, ali djeluju tako uvjerljivo. Bio sam i na beogradskoj i na zagrebačkoj premijeri i gledao sva ta lica: ljudi su bili oduševljeni zato što su u svojoj biti žedni dobrote, davanja i primanja'', rekao je.

Istaknuo je kako je to jedan od rijetkih filmova koji tako nepretenciozno afirmira ono najbolje u nama te da je siguran da nije bilo nikoga tko je prema njemu ostao ravnodušan.

''U njemu, primjerice, zatičemo Dobricu kako besmisleno dugo robija za socijalističkog režima, pa onda izlazi i život mu se odvija u nekom pseudodemokratskom poretku, ali gdje god jest, njemu je na neki poseban način dobro. Prisjetite se da u svakodnevnom životu neprestano kukamo kako smo ograničeni ovakvim ili onakvim društvenim prilikama i da zbog njih ne možemo ovo ili ono; Dobrica nam pokazuje da sve to možemo. On pobjeđuje zato jer postavlja život nasuprot banalnostima kojima je život većine nas svakodnevno zatrpan'', kaže Diklić o filmu redatelja Srđana Penezića.

Govoreći, između ostaloga, o snalaženju ''u ovom vremenu i na ovim našim, oduvijek sličnim, a danas toliko različitim prostorima'', Diklić kaže kako živi u Beogradu i često radi u Zagrebu, u dvije kulture i dva mentaliteta.

''U tim prostorima usvajam ono što mojoj prirodi prija i mislim da u tome ne griješim. Sa 63 godine, koliko imam, mislim da ne usvajam pogrešne stvari'', rekaoje i otkrio da je s Helenom Petković, kazališnom redateljicom koja predaje i na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, osnovao Umjetničku organizaciju Koreut te da spremaju predstavu Dojstojevskoga.

''Intimno me zanima i kazališna pedagogija, pa smo prošle godine organizirali radionicu u Bjelovaru na temu moje knjige zapisa, razmišljanja i praktičnih uputa ‘O glumi bez glume’. Od 1972., kad sam upisao Akademiju, nije prošao nijedan dan a da nisam razmišljao o glumi kao tajni i nečemu što je u meni…'', rekao je.

Dodao je kako glumci u stvarnosti na pozornici često prodaju bižuteriju.

''Neki put samo odigramo ili snimimo, uzmemo novac i odemo. Gluma je sve samo ne laž, ali glumci često rade nešto što po formi jest gluma, ali nije to u svojoj suštini. Zato što danas, kao što rekoh, živimo u pseudoumjetnosti, kazalište je sabijeno na marginu, ondje gdje mu nije mjesto'', kaže Diklić.

Na pitanje koliko pojedine uloge ostaju u glumčevoj memoriji, s obzirom na to da je gluma po prirodi intenzivan doživljaj, a zastor pada nakon približno dva sata, Diklić je rekao kako je imao sreću da dosta toga vezanoga uz glumu za njega nije bilo kratkog daha.

''Recimo, sjećam se događaja nakon jedne izvedbe predstave ‘Profesionalac’ u kojoj sam godinama igrao zajedno s fantastičnim Batom Stojkovićem, kad smo sjeli s jednim poznanikom koji je, očito potresen predstavom, bio blijed kao krpa i koji je u jednom trenutku uzviknuo: ‘Sutra idem da se pomirim s ocem!’ Kao učesnik tog događaja bio sam radostan jer sam gledao jednu pozitivnu transformaciju, rezultat predstave u kojoj sam igrao. Znalo mi se dogoditi da nakon predstave podižem sa stolice čovjeka koji plače kao kiša… To su događaji u našem poslu kad kazalište preraste jednu ulogu i jednu večernju izvedbu. Ili kad sam s Draganom Nikolićem 1996. igrao u predstavi ‘Poljubac žene pauka’, što je jedno od mojih najljepših iskustava koja se tiču procesa rada. To je predstava o ljudima, jedan je revolucionar a drugi žena u tijelu muškarca, koji su svoju slobodu doživjeli u zatvoru: kategorije s toliko puno segmenata, kao što su vjernost, ljubav i dobrota, trajno su ostale u meni'', kaže Diklić.

Govoreći o razlikama između kazališta i filma nekad i sad, naveo je kako su to razlike u epohi.

''Tada smo živjeli bez tehnoloških ograničenja i umjetnost je ljudima predstavljala neku vrijednost. Teritorij na kojem je nekad egzistirala Jugoslavija postoji i danas i umjetnici rade u svim sredinama nekadašnjih republika, bez obzira na krvavu prošlost. Beogradski glumci odlaze u Zagreb, a zagrebački u Beograd i to je neminovnost ovog prostora. Reći ću i ovo: mi umjetnici smo ostali isti i nismo opterećeni tom prošlošću. Kad ne bismo glumili na svim prostorima bivše države, ne bismo više bili ono što želimo biti – umjetnici'', rekao je i osvrnuo se i na film Bobe Jelčića ‘Obrana i zaštita’, koji govori o ljudima u Mostaru koji nakon rata žive među neprijateljskim kulturama?

''To je film o besmislu zavade na ovim prostorima. Taj mali Slavko kojeg igram trese se zato što mora prijeći na muslimansku stranu da ode na pogreb prijatelja, a savjest mu kaže da treba ići; takvog života pod nametnutim okolnostima bilo je na sve strane. Moram reći da sve te ljude razumijem. U ludim i mutnim vremenima čovjek je prinuđen na neku vrstu ekvilibristike i to onda nije strah nego pokušaj pameti i savjesti da se snađeš na najbolji način, da se ne prepustiš padu u jedno, drugo ili treće ludilo, nego da pronađeš svoj put. Da ne bi posrnuo, čovjeku često pomaže tuga. Ponekad i patnja'', rekao je, između ostalog, Diklić u intervjuu Novostima.