Što su radili s mrtvima s Titanika

Titanic je potonuo prije 107 godina - no detalji ove morske tragedije koja nikad do kraja nije posve razjašnjena ne prestaju intrigirati ljude. Brod je potonuo u noći s 14. na 15. travnja 1912. oko 740 kilometara od najbližeg kopna, a prvi brod koji je došao u pomoć stigao je sat i pol nakon potonuća - dugo nakon što je i posljednja žrtva u ledenom moru umrla. Naime, temperatura vode iznosila je 2,2 Celzijusa, pri kojoj ljudsko preživljavanje iznosi tek 15-ak minuta.

Živote je izgubilo 1517 ljudi, a najviše šanse za preživljavanje imali su putnici prvog razreda: spasilo ih se 63 posto. Na Titanicu se nalazilo 20 čamaca za spašavanje koji su ukupno mogli primiti tek oko 1100 putnika – polovicu onih koji su se te kobne noći nalazili na brodu – ali i to je bilo u skladu sa zakonskim propisima toga doba te se smatralo dovoljnim, prenosi express.hr.

Unatoč tome, tek je 700 putnika uspjelo ući u čamce za spašavanje; većina ih je poluprazna napuštala brod te je skoro u svakome još bilo slobodnih mjesta.

No, što se dogodilo s tijelima?

Istinu o tome skrivaju tajni brzojavi, čiji su autori vjerovali kako nikad neće izaći u javnost. U tim brzojavima je jasno kako je kapetan jednog od spasilačkih brodova, Mackay-Bennet, želio izvući sva tijela iz mora. No, ubrzo je shvatio kako je njegov brod premali za 334 tijela koliko su ih našli.

Tada su donijeli kontroverznu odluku - izbacit će leševe od putnika iz najsiromašnije, treće klase, kako bi im ostalo dovoljno mjesta za one iz prve i druge klase.

Naime, mišljenje posade je bilo kako oni imaju veća prava na dostojanstven ukop. Od 334 pronađena tijela, iz broda ih je izbačeno čak više od sto, a ona nikad više nisu pronađena u bespućima Atlantskog oceana. Istinu o tome što se dogodilo skrivali su dugo povjerljivi telegrami, koje su naknadno povjesničari iskopali iz tajnih arhiva.

Sirotinja ostala plutati

U prvom brzojavu kapetan je napisao "Apsolutno morate dovesti sva tijela koja stanu na spasilački brod". No, s broda Mackay-Bennet ubrzo je odgovoreno "Detaljno smo popisali sav novac i vrijednu imovinu nađenu kod tijela. Zar ne bi bilo bolje da se sva tijela pokopaju na moru, osim ako ne postoji posebna želja obitelji da ih zadržimo?".

Nakon kraćeg dopisivanja dogovoreno je kako će se izbaciti tijela žrtava siromašnijih putnika, dok će ostaci onih bogatijih biti vraćeni njihovim obiteljima.

Užas pet dana kasnije

Kad se SS Bremen, brod koji je plovio iz Njemačke u Ameriku pet dana kasnije približio mjestu tragedije, putnici koji su bili na njemu počeli su vrištati.

Bremen se pridružio brodu Carpathia, a njihova misija je bila sakupiti ostatke tijela koji se mogu pronaći. U daljini su mogli vidjeti bijele mrlje, koje su zapravo bile smrznuta tijela mrtvih koji su na sebi još uvijek imali spasilačke prsluke.

Danima iza potonuća, cijelo se mjesto pretvorilo u ogromnu vodenu grobnicu, s gustom maglom, zvukom zapljuskivanja valova, zaleđenim truplima i svećenikovim riječima koji ih je ispraćao.

"Vidjeli smo ženu u spavaćici s bebom čvrsto prislonjenom na njezina prsa", posvjedočila je Johanna Stunke, putnica Bremena. "Bilo je tamo i tijelo žene koja je čvrsto grlila čupavog psa koji je izgledao kao bernardinac. Neki su bili odjeveni za ples i večeru, neki u spavaćicama i pidžamama. Jedna žena je imala pojas za spašavanje i dvoje djece u rukama."

Posada je sve zajedno opisala kao "hladno, mokro, jadno i neutješno".

Do kraja travnja, kombinacija soli i sunca počela je uništavati pojaseve i tijela su počela nestajati u dubinama oceana. U lipnju iste godine je ipak su pronađena dva tijela kako plutaju oceanom. Bila su to tijela brodskog konobara i kuhinjskog radnika.