Što ne ideš privatno?
Nekoliko popularnih rečenica ustalilo se u naš jezični diskurs. Pored naširoko poznatih i korištenih “nema narod para”, “ta će on”, “nema posla”, našla se i rečenica koja glasi “idi privatno”.
Kada trudnica odluči da joj netko od doktora u državnim bolnicama vodi trudnoću, obično joj svi sugeriraju da preispita zdrav razum, te da joj je bolje da “ide privatno”. Tamo je manja gužva, bolja je usluga, doktor je ljubazniji, aparati su noviji… U državnim bolnicama te mrko gledaju, misleći (ponekad otvoreno govoreći) “idi privatno”.
Da, opet ćemo spomenut, čast izuzecima. Kako to otprilike izgleda? Odeš dogovoriti termin kod zubara u domu zdravlja. Tamo ti, gle čuda, obično govore da odeš privatno. Nema više, “dobar dan, izvolite”, novi pozdrav je “idi privatno”. Objašnjenja zašto bi trebao ići privatno su razna. Te ovaj zubar je mlad i neiskusan, mora se dugo čekat, bolje je privatno, ne radi nam klima, aparat je pokvaren, sad nam kreče ordinaciju…
Svi protiv privatizacije, a svi te gone “iđi vrvi privatno”. Takvi smo mi. Svi bi radije radili u javnom nego u privatnom sektoru, ali isto tako svi bi prije koristili usluge privatnog nego javnog sektora. Ukratko, država (ne svaka) je loš gospodar, ali je očito odličan poslodavac. Posao je dobar, a para još lakša. Pogotovo kad zahtijevaš kvalitetu, a misliš sve najgore o tržištu. I tako, sve dok ne dođe Grčka.
Liječi se jednom, plati dvaput
I tko bi se čudio tome. Veoma je ugodna ta sloboda da možete primati plaću na jednom mjestu, pritom ne obavljajući previše posla na tom mjestu, preusmjeravajući pacijenta (i svoju energiju) na drugo mjesto, tamo gdje će te mu konačno pružiti tretman liječenja i to naplatiti (za ovu drugu plaću). Znači, jednog pacijenta naplatiš duplo, odličan poslovni plan. Možda se čak i otkuca fiskalni račun. Velika većina smatra da je u privatnim zdravstvenim klinikama bolja usluga, a opet se velika većina protivi privatizaciji (što nije ni čudo, s obzirom kakve smo “privatizacije” u ovoj zemlji imali). Jedni od najvećih protivnika uvođenja tržišnih elemenata u oblasti zdravstva su upravo oni koji su vlasnici privatnih zdravstvenih praksi (naravno ne svi). Odgovor zašto je tako je veoma jednostavan.
Oni imaju mogućnost da rade i u državnim i u privatnim bolnicama. Ovo ne bi toliko smetalo da jednako kvalitetno obavljaju svoj posao na oba radna mjesta. Opet, čast izuzecima. Ovdje onaj koji plaća obvezne doprinose ne može birati kome će uplatiti novac za zdravstveno osiguranje, ali je slobodan da dodatno plati ako želi da ide negdje privatno. A kad odeš negdje gdje je država gazda, onda su ogromne šanse da se tamo više nećeš vratiti, ako baš stvarno nisi primoran. Ono što ti preostaje je da odeš privatno. Zamislite da negdje rezervirate odmor deset dana, odete tamo, ne svidi vam se smještaj ni usluga, a prisile vas da to platite i nemate pravo na povrat novca. Jedino što vam preostaje je da potražite drugi smještaj koji će zadovoljiti vaše potrebe. A to košta dodatno. Ili da napišete kritički osvrt i zakukate. Ukratko, to opisuje stanje u našem zdravstvu. Znam da je dosadno, ali uvijek je potrebno naglasiti da i u državnim bolnicama postoje vrhunski doktori i osoblje koji dobro obavljaju svoj posao u lošim uvjetima. Oni su nažalost u većini slučaja manjina. Ali to ne znači da ne trebamo kritizirati sustav koji imamo.
Ujutro namrgođen, popodne ljubazan
Uslijed ovakve situacije, ono što stvarno zadivljuje su sposobnosti promjene ponašanja pojedinih zdravstvenih radnika, u zavisnosti od mjesta obavljanja njihovog posla. Možda je predrasuda, ali je opći dojam da su doktori i medicinsko osoblje u privatnim zdravstvenim praksama dosta ljubazniji i odgovorniji kada su na svom (drugom) poslu. Evo kako to nekad izgleda…
Doktor koji vas ujutro primi u državnoj bolnici, namrgođen je k’o da mu je žena naredila vikend druženje s punicom. U popodnevnoj smjeni u njegovoj privatnoj praksi, on je raspoložen k’o da mu je prošao tiket na kladionici. Zašto je to tako? Ako u bolnici imate nezadovoljnog pacijenta, neće se dogoditi ništa. Plaća će svejedno leći na račun. U privatnoj praksi pacijent mora biti zadovoljan kvalitetom pružene usluge, inače nećete biti u mogućnosti da zaradite plaću, izgubit ćete pacijente.
Stvari su veoma jednostavne. Kada negdje primate plaću bez obzira na učinak i kvalitetu rada, onda je velika vjerojatnoća da se nećete previše truditi da budete dobri u svojem poslu. S druge strane, kad je posao koji obavljate plaćen na osnovu pravila koja vladaju na tržištu (visina zarade ovisi o produktivnosti i kvaliteti pružene usluge), onda je sigurno da ćete se truditi da što bolje obavljate svoj posao.
