Slijepi mladić Zoran popravlja bicikle: Nema kvara koji ne mogu riješiti

Zorana Simića (23), mladića iz Modriče, bolest zbog koje je izgubio vid nije spriječila da radi posao koji voli, jer popravlja bicikle mušterijama iz ovog grada u Bosni i Hercegovini i okolnih općina.

U svojoj radionici u obiteljskoj kući u naselju Modričko polje 5, ispričao je da se ovim poslom bavi više od tri i pol godine.

"To mi je ljubav još od malih nogu, volio sam bicikla, vozio sam još dok sam bolje vidio, sebi servisirao, kao i svojim prijateljima", kaže Zoran Simić.

Naglasio je da je ovaj posao napravio iz ljubavi prema biciklima, jer ih je uvijek volio i uvijek su ga zanimali. Često ga, kaže, pitaju kako uspijeva popraviti bicikl, ali ne zna kako bi to objasnio.

"Najbolje je kad se sjedne, da se vidi kako ja to radim. Navikao sam, ne znam da objasnim. Nema kvara koji ne mogu riješiti. Nije mi se još dogodilo da nešto ne mogu uraditi sam, svojim rukama", rekao je on i dodao da se oslanja na čulo sluha i dodira.

Govoreći o gubitku vida, kazao je da je u pitanju urođena bolest retinopatija pigmentosa.

"Prije sam vidio malo bolje, pa mi je vremenom slabio vid. Od 15. do 18. godine, tijekom srednje škole mi je znatno oslabio vid i sad vidim svega dva do tri posto", kaže Zoran.

Teško mu je, ali naviknuo se na život i rad bez vida.

"U prostoru u kojem se krećem svakodnevno naučio sam se snalaziti bez ikakvih problema. Malo mi je teže u prostoru gdje nikad nisam bio, ali savladam i to, nije ni to neizvodljivo", kaže on.

Ispričao je kako prima naknadu za tuđu pomoć i njegu koja iznosi 85 KM, te da osim toga nema nikakva primanja.

"Ovo što zaradim, to je moje", rekao je on.

Foto: Agencija Anadolija

Na pitanje je li imao drugih prilika za zaposlenje, objasnio je da postoji jako malo mogućnosti za osobe koje imaju probleme sa vidom, te da je rijetkost da neko sa sličnim problemima pronađe posao.

Zadovoljan je prihodima koje ostvaruje popravljajući bicikle, a posla ima ne samo tijekom sezone, nego i u zimskim danima.

"To nije posao da se može obogatiti od toga, ali da se može solidno živjeti - može. Kad sam tek krenuo da radim, radio sam jedan servis tjedno, a sad Boga mi, znam kad mi neko doveze bicikl za dva tri dana ne mogu stići uraditi koliko ima posla", kaže Zoran Simić.

Drago mu je što se pročulo za njegove vještine, pa mu mušterije dovoze bicikle i iz drugih gradova, Dervente, Šamca, Broda.

Da ima posla i tijekom zime uvjerila se i ekipa Anadolije - na jednom biciklu ispravljao je felge, dok je još nekoliko bicikala u Zoranovoj radionici čekalo majstora.

Nada se da će jednog dana biti u prilici ostvariti još jedan svoj san, a to je da se uz servis, počne baviti i prodajom bicikala.

Većinu poslova, u savršeno čistoj i urednoj radionici, uspijeva završiti sam. Ponekad mu se dogodi da mu je potrebna pomoć, kada mu nešto sitno ispadne, ali to je kako kaže u situacijama "da ni sposoban čovjek ne može naći sam".

Najčešća pomoć i društvo u radu mu je Nikolina, petogodišnja djevojčica koja rado provodi vrijeme u radionici sa stricem Zoranom.

Gorjana Simić, Zoranova majka, zadovoljna je što je njen sin pronašao sebi zaposlenje. Priča da kako je odrastao, bila je uz njega i nije očekivala da će bolest dovesti do sadašnjeg stanja.

"Drago mi je što je on sebi to odabrao, stvorio da radi, nitko mu nije predlagao. On je sam sebi izabrao i zadovoljna sam, kako ne bi bila zadovoljna da on nađe sebe u tome, da on to može", rekla je Gorjana Simić.

Ponosna je što širi posao, što mu dolazi sve više mušterija, ali i što je stekao mnogo prijatelja, pa mu je lakše nabaviti materijal za rad.