Širokobriježani spašavaju čatrnju koja je napajala generacije

Prije 80-ak godina selo Gornji Gradac, Široki Brijeg, dobilo je čatrnju. U Gracu župa je ustanovljena u 18. stoljeću. Pod imenom župa Presvetog Imena Isusova poznata je od 1797. Gornji je Gradac postao župno sjedište baš zbog izoliranosti od putnih pravaca kuda su se kretali Turci.

Tu se uvijek teško živjelo, a jedan od najvećih seoskih problema bila je stalna nestašica vode. Znale su suše ljeti potrajati, a male cisterne, čatrnje, ostati potpuno suhe. Trajalo je to godinama, desetljećima, pa i stoljećima.

Moljakali su Gračani tursku, austro-ugarsku, te starojugoslavensku vlast da mjestu pomogne gradnjom zajedničke čatrnje negdje u sredini sela kako bi se ublažile nestašice, piše Vecernji.ba.

''Tridesetih je godina prošlog stoljeća u G. Gradac, kao i druga hercegovačka sela, često znala navratiti glad. Ljudi su patili i teško se snalazili oko golog preživljavanja. Tako se Ivan Čuljak Brko našao kao dječak u najmu u Nevesinju, gdje ga je smjestio stariji polubrat kod poznanika Srbina, čiji je nadimak bio Preka, čovjek dobroga imovnog stanja. Brko se svidio Preki, pa ga je prihvatio kao sina. Brkinim odlaskom u Nevesinje polubrat je “načinio prostor” za lakše preživljavanje ostale sirotinje u kući. Brko je bio poslušan i radišan, te vrijedno radio u polju, oko stoke i sve što je trebalo. Preka je kao član stranke srpskih radikala (stranka se u to vrijeme zvala Jugoslovenska radikalna zajednica) bio kandidat za narodnog zastupnika na izborima za jugoslavenski Parlament. Na sve je načine pokušavao sakupiti dovoljan broj glasova diljem Hercegovine, ali za sigurnu pobjedu trebali su mu glasovi i iz zapadne Hercegovine'', prepričava  Miroslav Rakić ono što je čuo od roditelja i ostale rodbine, te od odavno pokojnih ljudi iz susjedstva.

Miroslav je, inače, jedan od Gornjogračana koji nije u potrazi za boljim životom napustio rodno selo, nego s obitelji ostao živjeti na rodnom kršu.

''Preka je zamolio Brku da mu u svom selu prikupi najmanje tri glasa na izborima. Bilo je važno da glasove prikupi u tajnosti, kako nešto slično ne bi učinili i protukandidati... Brko je to rado učinio dobročinitelju. Uz vlastiti glas Brko je privolio prijatelje Ivana Ćubelu zvanog Bronza i Vranu Antića zvanog Brlje da glasuju za Preku. Treba kazati da su Vranina majka i Brkin otac bili brat i sestra. Zahvaljujući tim glasovima, Preka je postao narodni zastupnik u državnoj Skupštini. U znak zahvalnosti svojim glasačima, Gornjogračanima, Preka je ponudio Brki da uz pomoć svoje stranke napravi nešto za opće dobro u njihovu selu: - Brko se malo posavjetovao sa seljacima te onda rekao Preki: - Naše je selo Gornji Gradac stoljećima žedno. Ljeti vode nemamo ni za kućnu čeljad, kamoli za stoku i za natapanje ono malo usjeva. K’o Boga te molimo, pomozi nam napraviti jednu poveću čatrnju koja će svima koristiti. Kao i u G. Gracu, Preka je glasove “kupio” i u Gorancima. I tamo je obećao svojim glasačima napraviti nešto za opće dobro: - Gorančani su od Preke tražili da im sagradi osnovnu školu, a on je obećao. Ali, mještani se nikako nisu uspjeli dogovoriti o lokaciji, pa su u dogovoru s Gračanima prepustili svoj dio Prekine pomoći njima... Kada su svi dogovori pali, krenulo se u gradnju čatrnje: - Gračani su se lako dogovorili za lokaciju i za mjesto gradnje čatrnje odredili “erar” na golom kamenjaru u sredini sela. Mještani su iskope za čatrnju radili ručno. Dvojica mještana, Ivan Čuljak Ika i Ivan Ćubela Crni, dobila su zaduženje kolima s volovskom zapregom dopremiti iz jedne, nekoliko stotina metara udaljene vrtače, kamene blokove. Dok su Ika i Crni dovlačili kamen, drugi su ga ručno vadili u vrtači, treći su kopali jamu za čatrnju, a žene kuhale užine i ručkove. Cijelo je selo dobilo neki posao. A Preka je sve uredno plaćao, priča Mirko Čuljak, čiji je djed bio jedan od onih koji je radio na gradnji čatrnje: - Preka je u Gradac ljeti 1936. poslao majstore klesare. Našao ih je čak u Popovu polju. Valjda, da bi ih mještani bolje prihvatili, a da bi se i oni bolje prilagodili novoj sredini, tih nekoliko klesara bili su Hrvati. Trebalo je dosta novaca za gradnju čatrnje.

Nikada se nije dogodilo da čatrnja presuši, iako je bilo velikih i dugotrajnih suša. Novca za gradnju od početka do kraja nije nedostajalo. Preka je svojim stranačkim vezama dobio kredite osobno preko kralja Petra te je čatrnja “nikla” u obliku kakav je i planiran. Nakon godinu dana čatrnja je “bljesnula” i zasjala u svoj svojoj ljepoti. Gračani i njihovi susjedi iz Gostuše, Grabove Drage, Prova i drugih sela zvali su je “državnom čatrnjom”, rado je obilazili, dolazili s burilima po vodu, dogonili stoku da se napije iz kamenih isklesanih korita. Kod čatrnje se često gangalo ili su se pjevale druge pjesme, igralo pastirsko kolo... Tu su momci i cure “ćosali” i zabavljali se. Uz Gračane na čatrnju su rado dolazili pojedinci iz cijele Hercegovine, osobito nedjeljom kada su išli k misi u gornjogradačku crkvu'', Miroslav Rakić i Mirko Čuljak.

U Gornjem Gracu čatrnja nije jedina znamenitost. U selu se nalazi najstarija crkva u ovom kraju – crkva Presvetog Srca Isusova, izgrađena “pod nastojanjem” fra Mate Prskala 1895. Gračani kažu da na nekoliko upućenih molbi za pomoć oko obnove “državne” čatrnje nisu dobili pozitivan odgovor. Ili, nisu dobili nikakav. Ali, ne misle odustati. Cilj im je u ovoj godini “negdje” doći do novca za obnovu jer čatrnja navršava 80 godina “života”.