Satima je bila smrznuta, otopili je i oživjeli
Sve čega se Jean Hilliard sjeća jest crnilo, zasnivanje i onda buđenje. Sve ono radi čega je ona proglašena medicinskim čudom dogodilo se između, u periodu kojeg se ona ne sjeća.
Ona je, naime, bila potpuno zamrznuta šest sati na temperaturama ispod nule, no uspjela je to preživjeti. Dogodilo se to 1980. godine, kada je Jean imala 19 godina. Živjela je u malenom gradiću Lengby, u ruralnoj Minnesoti.
U čitavom je mjestu bilo samo 87 stanovnika, a izvan grada bile su šume, jezera i farme. Lengby je, doslovno, usred ničega, a 20. prosinca Hilliard se vraćala kući nakon što je pao mrak, poslije druženja s prijateljima. Vani je bilo gotovo -22 Celzijusa.
Sa druženja se vozila očevim starim automobilom koji nije bio prilagođen za ledenu cestu i mećavu. S automobilom je odsklizala u rov kraj ceste. Bila je neozlijeđena, te je izašla iz vozila i odlučila hodati do kuće prijatelja, Wallyja Nelsona, koja je bila udaljena samo 3.2 kilometra.
No, put se činio nevjerojatno dugim, bez kraja. Očekivala je vidjeti kuću iza svakog brdašca kojeg bi prešla. Kada je napokon vidjela svjetla farme, sve se zacrnilo.
U zoru, oko sedam ujutro, Nelson se probudio u društvu žene koju je večer prije doveo doma. Onda je primijetio "brdašce" na livadi ispred kuće, oko sedam metara od ulaza. To je bila Hilliard, u kaputu i vunenim rukavicama. Dobro su se poznavali jer je u to doba Hilliard hodala s njegovim najboljim prijateljem. Kolabirala je samo nekolicinu koraka ispred vratia kuće prijatelja.
"Uhvatio sam je za kragnu i doslovno klizao po snijegu do terase. Bio sam uvjeren da je mrtva. Bila je tvrđa od najtvrđe daske, no nekoliko je mjehurića izašlo iz njezinog nosa", rekao je Nelson.
Bilo je jasno da nakon što je kolabirala, Jean Hilliard još je nekoliko metara plazila po snijegu prije no što se smrznula. Nelson i njegova ženska pratnja nisu zamrznuto tijelo uspjeli ubaciti u njegov kamionet, nego su morali uzeti njezin automobil. Deset su se minuta vozili do najbliže bolnice, gdje liječnici nisu bili optimistični oko oživljavanja Jean Hilliard. Nade je bilo vrlo malo.
Njezina je koža bila tako smrznuta da je nisu mogli probiti iglom, one su odmah pucale. Tjelesna se temperatura nije očitovala na termometru, tako je bila niska. Lice joj je bilo sivo, a oči nisu reagirale na svjetlost. Iako su je donekle već otpisali, liječnici su odlučili postepeno zagrijati njezino tijelo s jastučićima za zagrijavanje. Temperatura, kada su je uspjeli registrirati, je bila 12 Celzijusa ispod normalnog.
Nakon nekog su vremena uspjeli dobiti tanašni puls od 12 otkucaja u minuti (prosjek je između 60 i 100 u minuti). U tom su trenutku liječnici povjerovali kako bi se čak i moglo dogoditi da pacijentica preživi.
"Bio sam uvjeren da je mrtva, ali onda kao da smo čuli najtiši uzdah na svijetu. Shvatili smo da osoba još uvijek postoji ispod leda", rekao je dežurni liječnik dr. George Sather.
"No i do te najmanje reakcije je došlo tek dva ili tri sata nakon što se počela topiti. Do tada je bila hladna, i potpuno kruta, kao komad mesa iz dubokog smrzavanja", rekao je Sather.
Do podneva Hilliard se probudila sa grčevima, a uskoro je i koherentno pričala, zabrinuta što će otac reći o uništenom automobilu. Osjećala se, prisjeća se, posve normalno i nije još tada uspjela do kraja shvatiti kroz što joj je tijelo prošlo.
"Kao da sam samo zaspala i probudila se u bolnici. Nisam vidjela nikakvo svijetlo ili išta slično tome. Malo razočaravajuće, s obzirom da toliko ljudi o tome priča", rekla je.
No svima ostalima njezin je oporavak, i uopće to da je živa, čisto čudo. Njezina se priča pričala lokalnim crkvama, nacionalnim medijima, a gostovala je i u "Today" showu.
"Intervjuirao me Tom Brokaw, a na to sam putovanje povela mamu. Bilo je zabavno", Hilliard se prisjeća.
Njezin se život normalno nastavio nakon incidenta, iako i 40 godina kasnije i moderna medicina kaže da je njezin slučaj jedinstven.
Dr. David Plummer sa Sveučilišta Minnesota stručnjak je za "oživljavanje" ljudi koji pate od hipotermije, stanja gdje se ljudsko tijelo gasi jer postane previše hladno.
Kaže da je do sada imao oko desetak slučajeva oživljavanja nekoga tko je bio zamrznut u isto toliko godina karijere.
"Imamo pacijenata na koje možeš pokucati kao na drvo. Kao kamen u obliku čovjeka su. To ne znači da svim silama ne pokušavamo vraćanje u život. I relativno smo uspješni. Nitko nije mrtav dok nije topao i mrtav", kaže Plummer.
Medicina kaže da kako se ljudsko tijelo hladi, krv više ne teče nego "plazi" žilama, kao kod medvjeda koji hibernira. U tom trenutku, to tijelo treba mnogo manje kisika. Kada se tok krvi pojačava istom brzinom kao i tjelesna temperatura, pacijenti se često oporave. To se vjerojatno dogodilo nakon primjene termofora u Minnesoti, za što Plummer kaže da je čisto čudo.
Moderna medicina koristi specijalne grijače krvi koji zagriju krv izvučenu u žice i tube, i onda je takvu vraćaju u tijelo da zagrije unutrašnje organe. Tako je spašen život Justina Smitha u veljači 2015. godine. Hodao je kući po temperaturama ispod nule u Pennsylvaniji kada je kolabirao.
Imao je 25 godina, i išao je kući sa tuluma. Otac ga je našao smrznutog 12 sati kasnije. Na hitnoj su liječnici zaključili kako mu je temperatura 20 Celzijusa. Odmah su krenuli s masažom srca i prebacili ga u moderniju bolnicu u Allentownu. Liječnici su polako vratili Smitha u život sa ruba sigurne smrti.
Dva je tjedna proveo u komi, no njegov mozak nije pokazivao znakove oštećenja radi manjka kisika. Njegova tjelesna temperatura, kažu liječnici, je najniža s koje su nekoga uspjeli "vratiti" u život.
Kao i kod Hilliard, Smithovi su se biološki procesi usporili do te mjere da su konzervirali kisik dovoljno da ostane živ nekoliko sati. Iako nitko ne priželjkuje biti živ smrznut, postoje ideje i kako duboka hibernacija može spasiti ljudske živote - u slučajevima neizlječivih bolesti, traume glave ili srčanog udara. Jean Hilliard sada vodi 'običan' život, i nema niti jednu lošu posljedicu smrzavanja. Ipak, više ne vozi po zamrznutim cestama po noći.
