Ruska narodna zabava pretvorila se u veliku atrakciju u SAD-u i Europi

Poznata ruska narodna zabava postala je popularna u Europi i s vremenom se pretvorila u veliku atrakciju u SAD-u.

Jedna je od najmasovnijih scena kultnog filma Nikite Mihalkova "Sibirski brijač" scena proslave Maslenice u Moskvi. Među zabavnim je sadržajima i ogromni drveni ledeni tobogan niz koji se ljudi spuštaju.

Ovo spuštanje na ledu za vrijeme Maslenice upravo je ono što se krije iza izraza "ruske planine" (engleski: Russian mountains), koji je u prvo vrijeme usvojilo nekoliko romanskih jezika (francuski: montagnes russes, italijanski: montagne russe, portugalski: montanha-russa, španjolski: montaña rusa), piše russi beyond.

Brda za spuštanje - od zime do ljeta

Rusi su imali bogatu povijest zimske zabave. U ovo doba godine seljaci obično nisu bili toliko zauzeti poslom, pa su izmišljali razne stvari za zabavu. A jedna od omiljenih stvari bila je spuštanje niz prirodno snježno brdo. Što se više ljudi spuštalo, to se nagib više pretvarao u led, što ga je činilo lakšim za klizanje.

Maslenica je tjedan praznika na kraju zime, koji odlikuje velika količina zabave, uključujući i spuštanje sanjkama. Velike staze izgrađene su u velikim gradovima, kao što su Moskva i Sankt-Peterburg, a ljudi svih uzrasta i socijalnog statusa mogli su se pridružiti zabavi spuštanja niz brdo.

"Govoreći o našoj moskovskoj zimskoj zabavi, trebao bih spomenuti jednu zabavu: ledena brdašca, po kojima smo se spuštali za vrijeme Maslenice, a ponekad, ako je vrijeme dozvoljavalo, i tijekom Velikog posta. Nekoliko ovih ruskih planina (kako su ih u tuđini zvali) postavljeno je iza naše kuće, u vrtu. Dozvoljeno nam je da se spuštamo po njima, posebno zato što je kretanje na čistom zraku bilo dobro za zdravlje", napisao je Apolinarij Butenjev, ruski izaslanik u Londonu u svojim memoarima 1815.

I carske rezidencije imale su svoje zimske padine za spuštanje. Štoviše, u 18. stoljeću carica Katarina Velika odlučila je da nema razloga da čeka zimu da bi se zabavila. Najbolji inženjeri Carstva napravili su ljetnu verziju tobogana za nju. Izgledao je kao ogromna drvena rampa s tri kolosijeka širine više od šest metara. Kola su išla niz srednju stazu, a zatim su slijedila četiri tobogana koja su išla gore-dolje. Kola su se kretala naprijed po inerciji, sveukupno više od 500 metara. Nakon vožnje, kola su se vraćala nazad duž bočnih tračnica pomoću posebnog mehanizma koji su pokretali konji.

Ruske planine

"Ledeni tobogani, koji su omiljena atrakcija Rusa, izazivaju veliku radoznalost kod stranaca. Ruski su tobogani visoki 50-60 stopa, s balkonima obojenim u bijelo na vrhu i ukrašeni šarenim zastavama. Na zadnjoj strani su ljestve, po kojima se ljudi neprestano penju, da bi se na drugoj strani lakim saonicama velikom brzinom spuštali niz strmu ledenu padinu", objavio je njemački "Časopis javno korisnih znanja" 1835., nazivajući ovu atrakciju - "Die Rutscheiberge in Russland" ("Klizne planine u Rusiji").

Mnogi izvori kažu da su ruski vojnici stigli do Pariza tijekom Napoleonovog rata i izgradili mala brda za spuštanje na rijeci Seini. Ubrzo je ruska atrakcija toliko uzbudila Europljane da su u mnogim gradovima počeli praviti svoje tobogane. Klimatski uvjeti nisu omogućavali lak pristup ledu čak ni zimi, pa su za spuštanje koristili kolica na kotačima.

"Kada dođe zima, Moskovljani grade visoke skele u većini svojih gradova, s jedne strane pričvršćuju ljestve da se popnu na njih, a s druge se strane brzo spuštaju jureći u sanjkama na kotačima... Upravo ovo zadovoljstvo Rusa doneseno je u Pariz 1816.", napisao je Claude Ruggieri, francuski specijalist za svečanosti i vatromete.

Godine 1816. u Parizu se pojavilo jedno od prvih čuvenih brda za spuštanje, nazvano "Promenades-Aériennes", a vožnji je prisustvovao čak i kralj Luj XVIII.

Kasnije je poduzetnik Joseph Oller (koji je također bio suosnivač glazbene dvorane Moulin Rouge) dizajnirao "Montagnes Russes de Belleville" ("Ruske planine Bellevillea") sa stazom od 200 metara koja je izgledala kao dvostruka osmica. Tako su Ruske planine postale brend.

Američke ruske planine

Godine 1872. John G. Taylor još je unaprijedio i poboljšao svoj patent takozvanih "nagnutih tračnica" u SAD-u. On je napravio projekt s mehanizmom koji prebacuje kolica s jedne platforme na drugu kako bi tada mogao ići drugim nagibom. Međutim, nije jasno je li ga uspio realizirati.

1885. prvi nadaleko poznati vlak smrti otvoren je 1885. na Coney Islandu u Brooklynu, New York City. Nazvan je Switchback Railway i dizajnirao ga je LaMarcus Adna Thompson. Čovjek se morao popeti na toranj od 600 stopa (183 m) i ukrcati se u posebna kolica, a zatim skliznuti s valovite staze do drugog tornja - pa nazad. Podsjeća na Katarinin tobogan, zar ne?

Thompson je bio poznat po razvoju vlakova smrti i takozvanih gravitacijskih vožnji i napravio je od njih čitavu industriju u SAD-u. Tamo su "planine" dobile svoje moderne tehnologije i sigurnosni sustav.

Tako su novi tobogani stigli i u Rusiju, i unatoč činjenici da ih je cijela Europa znala kao "ruske planine", u Rusiji su postali poznati kao... američka brdašca (ru. amerikanskie gorki)! A ovako se još uvijek zovu vlakovi smrti u Rusiji.