Romantično putovanje kroz prirodno čudo

Bio je ponedjeljak kada je stigla poruka na naš redakcijski mail od JP Vjetrenica d.o.o. Ravno u kojoj nude tri ulaznice za naše vjerne čitatelje kako bi proveli Valentinovo u mističnoj špilji Vjetrenica uz bogat popratni sadržaj.

S obzirom na to da nam se ponuda učinila zanimljivom i zato što smo pretpostavili kako su ljudi za takve prilike postali pomalo bezidejni pokušali smo romantičarima ponuditi nešto novo.

No, ostalo je i par romantičara u našoj redakciji pa smo željeli iskoristiti priliku i provjeriti kakvo Valentinovo možemo provesti u ovom zaštićenom krajoliku.

Kako su organizatori naveli u programu, parove je čekala romantična šetnja špiljom, posjet Biospeleološkom muzeju, fotografiranje parova na prekrasnim dijelovima špilje, kušanje vrhunskih vina domaćih proizvođača, kao i večera u Hotelu Stanica s posebnim popustom za parove. Sve što je obećano, ispunjeno je, no krenimo redom.

Šest romantičara

Vožnja od Mostara do Ravnog, točnije do špilje Vjetrenica traje cca 1 sat, a put prolazi dosta lagano prometnicama koje su, pomalo iznenađujuće, zaista dobro uređene, osim par dijelova koje ćemo prepustiti zaboravu.

Dolaskom ispred špilje nailazimo na prvu dobrodošlicu: "Dobro nam došli! Ja sam Marija i danas ću biti vaša vodičica", govori nam uz smijeh te dodaje "jeste li za čašu vina, imamo bijelo i crno, sve domaća proizvodnja", a pristajemo bez razmišljanja odlučujući se ipak za bijelo vino, nisam baš siguran kojeg proizvođača.

Na naše iznenađenje odaziv nije bio velik, točnije u 17 sati špilju je obišao jedan par, dok je u 18 sati, pored nas, ušao još samo jedan par. Ukupno šest ljudi. Kada se za nešto zaista kvalitetno potrudiš, a ne dobiješ lijepu povratnu reakciju, ovog puta u smislu odaziva, čovjek pomisli kako će entuzijazam spasti, no na naše iznenađenje Marija se odnosila prema nama s istim entuzijazmom kao da je stiglo još barem 15 parova.

"Izvolite kacige, prilagodljive su svim veličinama glava, navucite ih i krećemo lagano".

Na samom ulazu u špilju lijep dekor - malo balončića uz ljubavne poruke kao i poruke dobrodošlice.

Očekivali smo da će biti dosta hladnije u samoj špilji, no kako nam je objasnila Marija, hladnije bude ljeti zbog strujanja hladnijeg zraka, dok je zimi tih strujanja mnogo manje i gotovo ih i nema. Pokušao bih vam objasniti zbog čega je to tako, ali ću to ipak prepustiti stručnjacima koji bi me ispravili vjerojatno na prvom dijelu objašnjavanja.

Temperatura zraka, a i vode je uvijek oko 11 Celzijevih stupnjeva i bilo je ugodnije unutra nego vani.

Replike životinja

Na samom ulazu, stoje "poruke", odnosno drevni zapisi viteških borbi koje su se, valjda, odvijale na tom području nisam baš siguran u kojem vremenu koje je iza nas, no zasigurno svjedoče bogatoj povijesti.

Ukoliko se osvrnete na lijevu stranu na ulazu, stoji replika pećinskog medvjeda koji je tu živio, pretpostavlja se, prije 10 tisuća godina, a posebno mjesto zauzima i replika leoparda s obzirom da je njegov cjeloviti kostur pronađen 1968. godine.

Zanimljivo je što kosturi na sebi nisu imali nikakve ozljede od pada ili sličnih događaja, pa se postavlja pitanje kako su se našli tu potpuno neozlijeđeni.

Nakon kratkog uvoda krenuli smo dalje uz upozorenje naše vodičice kako je strop na početku dosta nizak, pa ona kaciga koja pomalo smiješno stoji svima dobiva na svom značaju.

"Apsolutno sve u ovoj špilji je prirodno, osim puta kojim se krećemo, te potpornih blokova na par mjesta kako bi se osigurala dodatna sigurnost za posjetitelje", tvrdi Marija te nam pokušava približiti starost ove špilje.

Zamisli - nećeš pogriješiti

Ono što čovjek teško zamisli, priroda najljepše napravi, pa tako naslage tvorevina u špilji čiji su oblici usporedivi sa današnjim stvarima, bićima i sl. su stari i po nekoliko milijuna godina. Eh, zamislimo onda koliko je stara cijela špilja.

Vodičica je svojim entuzijazmom pokušala probuditi i našu maštu "tjerajući" nas da joj kažemo što zamišljamo u glavi kada vidimo različite naslage stalagmita i stalaktita.

"Kosi toranj u Pizi", "leđa dinosaura", "crkveni toranj"... bili su samo neki od odgovora, pa možemo slobodno reći kako je uspjela u svom naumu.

Prolazeći kroz zapanjujuće hodnike i diveći se nevjerojatnom interijeru kakvog je priroda stvorila za svojih, kako su nam kazali 230 životinjskih vrsta od kojih je 40 njih endemskih dolazimo "Turskog groblja", koje zaista izgleda kao da se tu nalazi 7-8 nišana, te "Vilinog guvna" za kojeg se vežu posebne legende koje, ma koliko god bile za djecu, zanimljive su i nama starijima.

Akustična soba

Slijedi "Akustična soba" - ogroman prostor u kojem, kada pričate, zaista osjećate neku posebnu vibraciju.

"Hajmo zapjevati", govori Marija, dok nas četvero, ne baš neki posebni vokali (neka se netko ne uvrijedi ako misli da je odličan vokal), stidljivo mrmljamo, ali ipak pristajemo zapjevati da čujemo tu akustiku i osjetimo posebnost te prostorije.

"Hoćemo li 'Kamen, krš i maslina', vjerujem da nju svi znamo", upitala je i dobila potvrdan odgovor pa smo krenuli.

Vjerujte, zaista ima nešto u toj sobi. Teško da se nećete naježiti. Ispočetka vas malo taj sram zbog manjka vokalnih sposobnosti sprječava u totalnom opuštanju, no nakon druge strofe se prepuštate onom po čemu je ta soba poznata.

U toj sobi se održavaju i koncerti, bilo je čak i vjenčanje i ostaje žal što nismo bili tu - mislim na koncert jer tu ne moramo "davati jabuku".

Poseban osjećaj u vama budi i konstantno tapkanje vode na različitim mjestima, pa simfonija koju doživljavate u ovoj špilji zaista je prekrasna i teško da bi takvu glazbu skladali i oni najbolji.

Službeno, Vjetrenica je duga 7 kilometara, ali i to je diskutabilno jer su istraživači pokusima s bojom došli do saznanja kako bi se Vjetrenica mogla prostirati čak i do 22 kilometra.

Hajdučki stol i vječna mladost

Naša avanturistička tura trajala je početnih 700 metara, a na tim posljednjim metrima naše romantične ture nalazi se "Hajdučki stol" uz kojeg se također vežu brojne legende.

7-8 okomitih kamenja okupljenih oko jednog malo većeg odaje dojam kako su u nekoj davnoj povijesti starješine zasjedale upravo na tom mjestu i odlučivale o vrlo važnim stvarima.

Kažu kako postoji legenda da su se tu skrivali Hajduci, pa upravo ta lokacija upravo i nosi naziv "Hajdučki stol", a po nekim tvrdnjama, taj "dnevni boravak" postoji tu čak i od kamenog doba, ali ostavljamo vam prostora za maštu, teško da je ijedna misao pogrešna.

Zanimljivo je kako je i u nekoj malo bližoj povijesti, prije nekih 100-tinjak godina bilo delikvenata, pa se iznad "Hajdučkog stola" nalaze potpisi raznih posjetitelja iz 1912. godine, 1928. godine...

Par metara od "Hajdučkog stola", gdje završavamo s našom turom nalazi se manji slap uz kojeg također postoji posebno vjerovanje.

"Ukoliko se umiješ tom vodom podmladit ćeš se, a neki vjeruju da ćeš ostati i vječno mlad", govori nam vodičica i umivam se bez razmišljanja s obzirom da gazim u tridesetu, a dvadesete su mi bile posebno drage.

Izvor vječne mladosti u Vjetrenici pic.twitter.com/tAN1O1HrYe

— Bljesak.info (@Bljesak) February 15, 2024

Na tom lokalitetu, sjećam se kad sam bio prvi put, nalazila se i Čovječja ribica - životinjica po kojoj je ova špilja najpoznatija, a ovog puta je nismo vidjeli, jer kako nam je kazala Marija, sada se nalazi u Donjoj Vjetrenici jer svoje mjesto prebivališta mijenja prema godišnjim dobima.

Par fotki za uspomenu

Tu naša tura završava. Daljnjim "gaženjem" kroz Vjetrenicu došlo bi se do Velikog jezera, novih, prekrasnih dvorana gdje uživate i u vožnji čamcem. Ta tura traje 2-3 sata, ponudu i rezervacije možete naći na Web stranici ovog zaštićenog spomenika prirode, a posebnu ponudu imaju za "domaće" posjetitelje.

Vraćamo se nazad i vodičica ispunjava i onaj drugi dio dogovora - fotografiranje na prelijepim mjestima i stvaranje uspomena koje će sada ostati trajno zabilježene.

Uistinu, Vjetrenica pruža nešto novo, nešto sasvim drukčije i probudi u vama romantika ma koliko god mislili da ste "tvrd orah".

Biospeleološki muzej

Pristajemo i na treći dio dogovora. Kažem "pristajemo" jer ništa nije "pod moranjem", ali zašto ne iskoristiti nešto što ne viđaš svaki dan i što košta simboličnih pet konvertibilnih maraka.

Treći dio dogovora je posjet Biospeleološkom muzeju koji se nalazi stotinjak metara prije ulaska u špilju pa smo se laganim korakom uputili do tog objekta.

Muzej, očekujete, bit će nešto veliko, ali ovaj, iako mali odaje dojam velikog truda i znanja koje je uloženo u stvaranje istog.

Tako u njemu možete, pod povećalom, vidjeti sićušne endemske vrste koje se nalaze u toj špilji uz objašnjenja načina života te vrste.

Tu su i brojni predmeti koji su pronađeni u Vjetrenici - od petrolejskih lampi istraživača, šljemova iz Drugog svjetskog rata, ali i čamca koji je sačuvan u originalnom obliku i koji je korišten za najranija istraživanja špilje i star je više od 100 godina.

U prvom dijelu muzeja nalazi se i mala trgovina domaćih proizvoda - od meda do kozmetike koju pravi obitelj iz Višića koliko se sjećam i za koje nam je vodičica kazala da ih čak naručuje i predsjednička obitelj u Republici Hrvatskoj.

U trenucima dok sam pričao sa ljepšom polovicom zanimalo nas je dosadi li Mariji "trubiti" jedno te isto svaki put ljudima koji ulaze u Vjetrenicu jer znate i sami, kada radite nešto svaki dan, pogotovo ako je to nešto isto, postane monotono, a monotono i nije baš zanimljivo složit ćete se.

"Ne, nije mi dosadilo, niti će mi ikada dosaditi, znam to, zaista volim ovo što radim", odgovara ushićeno na kraju svega kao da smo tek počeli s avanturom i zaista vjerujemo da će s istom strašću nastaviti raditi ovaj posao.

Sljedeća stanica - Hotel Stanica

Zahvalili smo, pozdravili i krenuli na posljednji dio dogovora - Hotel Stanica, par kilometara udaljen od špilje, odnosno od muzeja.

Ćirina stanica sačuvana u originalnom obliku koju je renovirala obitelj iz Dubrovnika (do podataka došao pomoću Googlea, pa ako on laže, lažem i ja). Tu nova, posebna priča. Dočekao nas je konobar, čije ime ne znam, ali moram istaknuti kako je jedan od najljubaznijih konobara kojeg sam sreo u svom životu, a na to obraćam posebnu pozornost s obzirom da sam i ja više života proveo radeći kao konobar nego kao novinar pa još uvijek mogu pričati o "profesionalnoj deformaciji".

Objašnjava nam ukratko povijest cijelog objekta provodeći nas kroz restoran koji se trenutno sastoji iz dva dijela - onaj za nepušače koji se nalazi na samom ulasku te onaj za pušače koji se nalazi u donjem dijelu objekta.

Sreća da smo pušači i da smo se odlučili za taj donji dio jer uistinu posjeduje bogatu povijest.

"Hajde, idemo dolje, ugrijao sam vam ja, bit će ugodno", govori nam ovaj simpatični konobar za kojeg sam kasnije saznao da je iz Ljubinja prvotno ga upitavši je li iz Trebinja i tu je prvi put skinuo osmijeh s lica. Kao kad Hercegovce u Hrvatskoj zovu Bosancima.

Konoba kao pokretač

Uski, kameni hodnik dovodi nas do prvih vrata s naše lijeve strane. Prostorija koja je sada ispunjena bogatim asortimanom vina domaće proizvodnje kao i suhomesnatih proizvoda čiji miris otvara apetite i bolesnima.

Prekoputa te prostorije nalazi se jedna mala koja je služila kao pritvorska jedinica, nisam siguran u kojem ratu. Krećemo prema glavnoj prostoriji - oni malo viši moraju spustiti glavu jer u restoranu nemate kacige kao u Vjetrenici.

"Ovo je ispočetka bila konoba, a kroz godine se širilo i postalo je restoran", kaže nam ovaj Ljubinjac te nas provodi do našeg mjesta u još jednoj velikoj prostoriji u koju stane, po mojoj procjeni 20-ak osoba.

Uz neizbježne aperitive domaće proizvodnje naručili smo i mesnu platu za dvije osobe. Žao mi je ako ovo čitaju vegetarijanci, ali ukus tog mesa zaista neću zaboraviti. Bogata porcija koja će zasititi i najizbirljivija nepca košta vas malo više od 30 KM, a uz dodatna tri pića ceh je, uz navedeni popust organizatora bio manji od 50 KM i složit ćete se - zaista nije mnogo.

Hotel Stanica otvoren je 2016. godine, pored ukusne hrane i odličnog osoblja možete i odmoriti u apartmanima koji vam se nude, a u skorije vrijeme, kako nam je kazao konobar, otvorit će se još jedan restoran i spa centar.

Isplati li se?

Htjeli smo se zadržati još duže, ali ušli smo dosta dugo u noć, a trebalo se vratiti za Mostar.

Pozdravili smo se s ovim ljubaznim gospodinom, ispratio nas je s osmijehom s kakvim nas je dočekao i krenuli smo kući.

I na kraju, ako se pitate "isplati li se", definitivno je odgovor "da". Kvaliteta sadržaja, bogata gastronomska ponuda, prekrasna priroda nezaboravne i sada romantične Vjetrenice zaista su vrijedili ovih, točno 55 potrošenih maraka, a vjerujem da ćete se složiti i vi.

Jedina nejasnoća s kojom smo se vratili je bila "zašto nije bilo još ljudi". Možda taj slab odaziv možemo pripisati radnom danu, nepoznatom terenu, udaljenosti od skoro 80 kilometara, većinskoj vožnji po noći... ali, zar to nije još romantičnije?