REPETITOR za Mostar Summer Fest: Navučeni smo na binu, putovanja i nomadski život

Repetitor, najbolji srpski bend, i najbolji europski gitarski bend – a što je aklamacija kojom ih gotive mnogi glazbeni kritičari, su Milena Milutinović na bubnjevima, Ana-Marija Cupin na basu te Boris Vlastelica na gitari – koji je i (kako to on pojašnjava) sekretar za odnose s javnošću sa dva glasa za, i jednim uzdržanim.

Ususret njihovom nastupu na ovoljetnom Mostar Summer Festu pretresali smo teme s Borisom, koji se pokazao kao odveć zahvalan sugovornik čime je itekako opravdao ta dva glasa za.

Hajde da se nadovežemo na naš prošli intervju (op.a. iz svibnja 2013.) kada si kazao da je Haustor bend kojeg najdulje voliš. Jesi li slušao i što misliš o novom albumu Rundeka – Mostovi?

Moram priznati da nisam ispratio jer su nam protekle dve godine prošle na neprekidnim turnejama, pa smo opasno zaostali za aktuelnim izdanjima.

Komentirao si mi tada kako Repetitor može preživjeti od glazbe, ali ne i živjeti, što je uostalom i bio razlog da je Milena prije nekoliko godina išla u SAD raditi. Kako sada stvari stoje?
Repetitor se trudi od početka da živi od muzike koju svira, kako nam neki dnevni poslovi ne bi otežavali ovu najveću strast. To nam tek poslednje dve-tri godine ide za rukom, do tada je bilo preživljavanje. I dalje zarada isključivo zavisi od koncerata, jer od prodaje albuma ili medijskog puštanja gotovo da ne postoji, tako da je prilično gladijatorski posao. I naravno da od muzike može da se živi. Od rokenrol muzike malo teže, ali mi smo dosta tvrdoglava trojka.

Jedan ste od rijetkih postYu bendova koji ima europske turneje (izuzevši poskočice koje rade turneje po iseljeničkoj populaciji). Svaka čast na uspjehu. Kako su se uopće dogodile te europske turneje?

Svirali smo par festivala specijalno napravljenih za booking agente, organizatore festivala i ljude iz posla, da otkrivaju nove bendove. To se zove showcase festival, i stvar je u tome da vas ništa ne plate taj prvi put, dakle morate da uložite u sebe na početku, ali vas onda vide ljudi iz posla koji vas onda dalje zovu na svoje festivale i u klubove. Odsvirali smo jedan takav showcase u Holandiji, i od tada je krenulo sa pozivima svuda, od Francuske, Nemačke, preko Estonije i Rusije, sve do Kine.

Davno je prošlo vrijeme kad je Repetitor bio najbolje čuvana tajna rocka u regiji – sad ste poznati nadugo i naširoko. Što se promijenilo danas u odnosu na ono vrijeme kada su za vas znali samo pasionirani ljubitelji undergrounda?

Baš ništa u našim svakodnevnim životima se nije promenilo, a nisam ni siguran koliko smo sada poznati. Svakako smo uspeli i bez televizije i radija da se probijemo koliko god je to moguće sviranjem i širenjem reči od uveta do uveta.

S većim hypeom oko benda dolazi i više novinara. Koliko se i kako možete obraniti od medijske nasrtljivosti i eksploatacije?

Ma to je jedino slučaj kada sviramo u Zagrebu, tamo jako puno portala sjajno prati zbivanja. Inače nas nema na medijima, u Srbiji skoro uopšte. Tako da nema tog nasrtanja, niti nam novinari smetaju ili mislimo da nas koriste. Ponekad izvrnu neki naslov ili citat, ali nema tu obično loše namere, a jedni drugima smo potrebni.

S medijima ste, znači, ok. Ali kako se nosite s povećanim brojem zahtjeva za svirke – jeste li došli u fazu da radi objektivnog manjka vremena morate birate nastupe? Kako birate gdje nastupati i kako slažete kalendar nastupa?

Da, sada na proleće smo bili na koncertnoj pauzi, pa smo shvatili koliko smo navučeni na binu, putovanja i taj nomadski život rokenrol benda koji nam nedostaje. Imamo organizatore koji slažu datume umesto nas. Toliko je koncerata da kada bi sve mi sami organizovali ne bi stigli ništa drugo da radimo.

Krajem 2015. ste razvalili beogradski Dom omladine. Osjećate li da je to ona prijelomna točka koja će širu publiku uvjeriti da niste samo underground alter dragulj nego dragulj s velikim D?

Ne znam koliko taj koncert ima veze sa širenjem publike, ali je svakako dobar osećaj napuniti takav prostor, ili veliku Tvornicu ili videti preko deset hiljada ljudi ispred sebe na INmusicu, to nas ohrabruje, mada nas i dalje jednako lože i manji prostori za sviranje kada je sve zgužvano i znojavo. Naš prirodni habitat.

Novi se album čeka već duge četiri godine. Pored ogromnog broja nastupa koje godišnje odsvirate (u 2015. godini 63 koncerta u 16 zemalja!) koliko uopće stignete raditi na albumu?

To je najveći problem, zato smo sada od nove godine na pauzi sa koncertima. Takođe mi smo se odmah na početku dogovorili da ne izdajemo svašta, već samo kada smo sto posto iza neke pesme, tako da imamo visok prag sami za sebe. Svakako bi nam tri godine bilo prirodnije, ova jedna se uvek doda zbog produkcijskih snalaženja, čekanja na red u fabrici ploča i sličnih komplikacija.

Svirajući tako mnogo Repetitor se, to mogu slobodno kazati, svrstao u bend radničke klase. Kako stoji radnička klasa u Srbiji?

Poraženo i poniženo. Klasična radnička klasa u smislu radnika u proizvodnji je potpuno na milosti i nemilosti poslodavaca koji se ponašaju baš kao robovlasnici bez ikakvog preterivanja. Ukidaju se pauze za WC. A prekarijat, tačnije ovaj deo radničke klase što za sebe voli da misli da je srednja klasa, a nema ni 300 evra na računu, gde i sebe ubrajamo, isto stoji loše i razjedinjeno.

Prije par mjeseci izašao je singl Beskraj, kao uvod u novi materijal. Što možemo očekivati od novog albuma?

Pa već na toj pesmi smo prvi put pevali o ljubavi, naravno na naš način, malo nasilno. Novi album će i zvučno biti i različit, ali i prepoznatljivo naš.

Koliko će pjesama imati album, i kada će biti vani? Pretpostavljam da, kao i do sada, planirate free download.

Plan je da ga izdamo u oktobru-novembru. To je sve što za sada otkrivamo.

Često spominjete utjecaj Beograda. Koliko kolorit Beograda boji vaše pjesme?

Rekao bih više od svih muzičkih uticaja. Glasnoća, nervoza, žurba, haotičnost velikog grada je nešto što ne bih menjao, bar do starosti. Kad god odemo u prirodu na malo duže nedostaje nam gužva i špic na Autokomandi, a od čistog vazduha nam se vrti u glavi.

Razmišljate li da napravite pjesmu posvećenu Beogradu?

Pa ne baš. Stvar našeg pristupa muzici je da je neisplaniran, tj. da ne radimo namenske pesme, tako da nismo do sad razmišljali o tome.

Tri su godine prošle od vašeg posljednjeg nastupa u Mostaru. Kakva vas sjećanja vežu za Mostar i svirke u njemu?

Fascinantan grad u svakom smislu, baš ga dobro pamtimo. Oba puta smo bili u Abraševiću. Prvi put kada smo svirali, koncert je organizovao Marko Tomaš, poznati pisac, pa nam je i pričao o gradu, tako da smo dosta od njega ukačili. Vizuelno je jako poseban i različit i zaista ostavlja utisak kako lepotom i okolinom, tako i tegobom posleratnih podela. Radujemo se prvom nastupu na otvorenoj sceni u Mostaru.

Što biste poručili publici koja će radi vas pohoditi Mostar Summer Fest ove godine?

Da su pravi ljudi, devojke i momčine sa sjajnim muzičkim ukusom.