Rama: Žive i rade na 1280 m nadomorske visine i ne planiraju se preseliti u Njemačku

Slušamo vremenske prognoze, pale se neki meteoalarmi, visina snijega ovoliko i onoliko… nastao kolaps u prometu ovdje i onde… A kako je živjeti na planini nadmorske visine 1280 metara? A ti ljudi sebe nikako ne vide u Njemačkoj.

Foto i tekst: Ramski vjesnik

Na Izlazu iznad Varvare, mjestu na kojem vozači staju i fotografiraju Ramsko jezero u svako godišnje doba, odvajamo se s regionalnog puta R 418 b Rama – Tomislavgrad. Put nas vodi iznad Ramskog jezera prema Orašcu. Neodoljivo zastajkujemo i fotografiramo Ramsko jezero okruženo snježnom idilom. Prvo naselje prije Orašca su Vlake, a veoma brzo stižemo na Orašac. Od crkve svetog Nikole Tavelića skrećemo prema Proslapskoj planini. Put je prohodan, a visina snijega je i do pola metra. Najednom ispred nas iskoči zec i to dobro ugojen što jasno govori da mu je dobro iako su veliki i snijeg i minusi.

Uspinjemo se dalje kad najednom zastadosmo pred lijepim idiličnim prizorom. Na putu ispred nas pojaviše se saone koje voze dva lijepa konja. Kratki razgovor sa Antom Trokom Žilićem o njegovim konjima i saonicama koji nastavi svoj put kroz snježnu bjelinu kao iz bajke.

Nastavljamo dalje put prema Kozlu koji je naše odredište. Ubrzo sretošmo poznato lice dječaka Marina Markešića koji je prije dvije godine sa svojih 8 godina uspio se popeti na planinu Osojnicu pokrivenu snijegom i većim od 70 cm. U kratkom pozdravu i pozivu „Ajmo na kavu“ sažela se sva dobroćudnost ovdašnjih ljudi i obiteljski odgoj. Zbog kratkoće vremena moradosmo nastaviti dalje.

Prolazimo prema Kozlu uskim, ali dobro očišćenim putom od snijega. Za održavanje lokalnog puta zadužena je općina Prozor-Rama. Prolazeći pored kuća zamjećujemo da pojedini objekti tek samo vire iz snijega. No, do svake kuće vodi najmanje dobra i široka prtina sa lokalnog puta. Na pojedinim dijelovima zbog nanosa „dvica“ se skoro i ne vidi iz snijega.

Što smo se više penjali i približavali Kozlu to se više dole duboko pojavljivalo Ramsko jezero. Prizor koji očarava svakoga. Kad ga pogledate u ovoj bjelini izgleda kao modri biser izložen na bijelom platnu. Dok se tako vozimo ovim prostranstvom susrećemo kombi koji prevozi učenike osnovne i srednje škole. Strpljivost vozača u teškom mimoilaženju govori o naviknutosti na veliki snijeg i nanose.

Nakon putovanja od Prozora oko četrdesetak kilometara stižemo na Kozo, do obitelji Kordić. Sunce se već polako približilo vrhu Ljubuše gdje će za par sati i nestati. Tu nas čekaju Dario i Mile Kordić, mladići od 19 i 25 godina naviknuti na ovaj surovi planinski život. Uz njih su njihovi psi čuvari, snažni, ali mirni. Oni su im velika pomoć oko sigurnosti kuća, drugih objekata i stada ovaca. Dario svoju ljubav spram životu na visini od 1280 metara pokazuje fotografijama i javno ih dijeleći društvenim mrežama sa svima nama.

Čim smo se pozdravili Mile je iz štale pustio svoje ljubimce, radne konje, da se malo igraju. To je bio prizor koji je teško opisati. Četiri konja se razigraše na snijegu i hladnom vjetru. Uglancanost i snaga tih plemenitih životinja došla je do punog izražaja.

Zadivljeni zatečenim prizorima dugo nismo mogli doći do riječi. Domaćini Jozo i Veselko Kordić pozivaju u kuću na kavu. Ulazimo u kuću, a kuća puna „čeljadi“. Ova dva brata žive u zajedničkom kućanstvu sa dvanestoro čeljadi. Jozo i njegova supruga Anđa imaju djecu Milenu, Mariju, Milu, Slavena i Ivana dok njegov brat Veselko sa suprugom Marijom ima djecu Daria, Velentinu, Matu i Martina. Neka djeca su već završila srednju školu, druga su još u srednjoj i osnovnoj. Upravo je njihov zajednički život potvrda poslovice „Kuća nije tijesna, ako čeljad nisu bijesna“.

Kad smo ušli u kuću začuje se miris tek pečenog kruha. Odmah se na stolu nađe ramska rakija, suho meso i sir iz mišine.

Obitelj Kordić svoje korjene vuče iz Hercegovine. Jozin i Veselkov otac je podrijetlom iz Ljubuškog, a majka iz Gruda. Njihovi preci su već generacijama ranije stigli na ove prostore, zavoljeli ih i ostali tu živjeti. Kordići imaju obiteljsku kuću u Prozoru, no, ne žele se preseliti. Veliki problem svim stanovnicima ovog dijela Rame je voda. Nema izvora nigdje nego se koriste čatrnje. Ljudi su navikli i to im ne predstavlja preveliki problem. Nadaju se da će se i ti problemi riješiti.

Razgovaramo o životu ovdje i saznajemo da se uglavnom živi od stočarstva, jer imaju trenutno 140 grla ovaca. Nađe se još ponekog poslića. Sada u ovo zimsko vrijeme sav posao se svodi na prehranu stada, konja i krava te čišćenje snijega.

„Prolaze ovda često ljudi. Dolaze iz Mostara, Dalmacije, Zagreba i drugih krajeva BiH i Hrvatske. Nedavno su naišle i dvije planinarke iz Austrije. Tko god naiđe ovdje dobro je došao. Želimo da se svi ovdje osjećaju ugodno, a mi se nastojimo pokazati domaćinski“. – kazao je Jozo, a to je potvrđivala cijela kućna obiteljska i vesela atmosfera.

Dok razgovaramo i šalimo se na zidovima zamjećujemo brojne lovačke trofeje.

Kako provode zimsko vrijeme, kako se održava lokalni put Veselko je kazao: „Put se dobro održava, naravno, uvijek može bolje, nemamo razloga žaliti se. Nekada smo mi morali čistiti svojim konjima pa bi upregli čak i po tri para konja kako bismo očistili put. Danas to urade strojevi. Jednom prigodnom su dolazili novinari iz Dalmacije te su bilježili kako čistimo snijeg.“

Tada Dario i Mato donesoše fotografije koje svjedoče o tom vremenu.

„Nama nikada nije dosadno niti teško. Uvijek se ima posla. Često se okupljamo sa susjedima i kad god se pruži prilika igramo prstena. Imamo vremena i za lov kada je to dozvoljeno.“ – reče Veselko.

Svu tu pozitivnu priču potvrđuje domaćinska atmosfera koja se može naći samo u ovim krajevima.

Vrijeme brzo prođe te smo se morali spremati na povratak nazad. Sunce se već odavno skrilo iza vrha Ljubuše. Već je dogovoren novi posjet kada će se raditi i turistički dio priče o ovom prostorima.

Na polasku ispraćaju nas ponovno Dario i Mile. Nismo mogli, a da ih ne pitamo kako njih dvojica vide sebe ovdje. I obadva su bila suglasna da im je ovdje lijepo, da vide sebe radije ovdje nego negdje u Njemačkoj i Austriji. Posla ima, svoj su gazda, može se zaraditi solidno za život.

Ovaj kraj je pogodan za stočarstvo, ali i planinarski turizam. Nadamo se da će ova priča i fotografije potaknuti mnoge da posjete ove krajeve, osjete tu domaćinsku atmosferu, zimsku, ali i ljetnu idilu, da pronađu osvježenje i mir.

Noć je pala, ponegdje se vidi u daljini svjetlo, čuje se huk zimskog vjetra i lavež pasa. A dolje u dubini Ramsko jezero i njegova okolna naselja spremaju se za počinak.