Provincija je prestala biti zemljopisni pojam, a postala mentalno stanje

Književnik Josip Mlakić odavno je postao univerzalni umjetnički brand, te ga s te strane nije nužno predstavljati klasičnim medijskim stereotipom, odnosno bio-bibliografijom. Tako da ni ovaj razgovor nije trebao posebnoga povoda, osim možda što se može ''pozvati' na dvadeset godina književnoga rada jednog od najplodnijih i najraznovrsnijih suvremenih autora.

U razgovoru za portal Bljesak.info Mlakić na "malome igralištu'' pokazuje briljantnost književnoga uma, pokazujući da ''ljudi koji su sadili drveće'' od tog istog drveća ipak mogu vidjeti šumu.

Bljesak.info: Roman „Bezdan“ Vaše je najnovije djelo, a stječe se dojam da se mogao nazvati i Beznad(an). Ipak, zadatak dobroga pisca nije ostavljati ljude bez nade. S druge strane, mnogi kažu kako živimo u vremenu bez nade. Kako Vi vidite vrijeme u kojem živite pišući?

MLAKIĆ: Pisci na neki način svojim knjigama ponekad i sami sebi pokušavaju objasniti određene aspekte stvarnosti koju žive. A u najkraćem, živimo svojevrsni paradoks, da to tako nazovem, razapeti između dva paralelna svijeta: virtualnog i onog stvarnog između kojih se sve više gube granice, između istine i "alternativnih činjenica".

Bljesak.info: Prvu knjigu objavili ste 1997. godine. U međuvremenu ih je došlo još petnaestak. Kad se osvrnete na svojih dvadeset godina zrelog književnog rada, jeste li zadovoljni i ima li nešto za čime žalite kao jedan od najpoznatijih i najpriznatijih pisaca u BiH pa i šire?

MLAKIĆ: Apsolutno sam zadovoljan i ne postoji ništa za čim žalim. Pisanje je svojevrsna misija i nakon određenog vremena često postane samom sebi svrha, ono što je Krleža nazvao "pisanje pisanja radi". Odavno sam prešao u tu fazu, kada u drugi plan pada ona stereotipna percepcija književne scene: nagrade, priznanja i slično.

Bljesak.info: Po Vašim je predlošcima snimljeno nekoliko zapaženih filmova. Po Vašem sudu, uspiju li redatelji prenijeti Vašu literarnu viziju i umjetničku poruku na filmsko platno?

MLAKIĆ: Da, dosada sam zadovoljan načinom na koji su to redatelji napravili, s tim da je film nešto potpuno drugo u odnosu na književnost. Pisac koji uđe u taj svijet mora biti spreman suspregnuti vlastiti ego, jer je film zapravo skup, odnosno simbioza više autorskih koncepcija, što je za književnike, jer je književnost u principu usamljenički posao, pomalo neprirodna situacija. Usporedbe između književnosti i filma nisu baš sretne. U svom romanu "Grad Božji", suvremeni američki pisac E. L. Doctorow, po čijem je romanu "Ragtime" Milos Forman snimio istoimeni film, tvrdi kako je ta dva medija nemoguće uspoređivati. "Ne postoji kamera", tvrdi on, "koja može ući u mračnu ljudsku svijest", kao što to može književnost.

Bljesak.info: Rat i poraće, život nakon velikog apokaliptičnog cunamija i zaustavljanje nakon što nas je sve pomjerilo klizište, čini se da Vas neiscrpno inspiriraju. Uzevši u obzir da umjetnici nikad u povijesti nisu uspjeli zaustaviti velike svjetske potrese – što bi bila uloga knjige u našoj civilizaciji?

MLAKIĆ: Jedino što je knjizi danas preostalo, čini mi se, je to da uznemiri. Nekada je postojao pojam angažirana književnost, što iz današnje perspektive djeluje utopistički, da ne kažem smiješno, a nisam siguran kako je to ikada i funkcioniralo. Knjiga danas, primjerice, može biti tek jedan beznačajan antipod sveprisutnoj self-help literaturi, odnosno svojevrsnoj industriji lažne utjehe. Ne radi se tu samo o self-help literaturi, već i o eskapističkoj literaturi koja se prodaje u višemilijunskim nakladama, nešto što u svijetu filma postoji više desetljeća. To su one filmske franšize poput "Policijske akademije" ili "Mrak filma". Zapravo položaj knjiga u suvremenom svijetu sve više nalikuje na ono što se događa u svijetu filma i jeftine zabave. Nobelova nagrada Bobu Dylanu, na primjer, jedan je od simptoma te degradacije, odnosno estradizacije književnosti i prilično dobar pokazatelj gdje je "knjiga" danas.

Bljesak.info: Nedavno ste povukli svoj potpis ispod Deklaracije o zajedničkom jeziku. Mediji su objavili kako ste to učinili zbog političara Željka Komšića. Je li time Komišić više dobiva na značaju ili, eventualno, Deklaracija gubi na težini?

MLAKIĆ: Ne radi se tu o Željku Komšiću, on je nevažan sam po sebi, već o principu. Isto bih napravio i u svakom drugom slučaju u kojem sveprisutna i sve destruktivnija politika "zapišava" našu stvarnost. Gubi li deklaracija time na težini? Nemam pojma, gubi ako političarima dajemo bjanco priznanicu i ostavimo im dovoljno prostora, a ovdje je to na žalost, svjesno ili ne,učinjeno, da zapišavaju, poput pasa, sve što je vrijedno, a njima manje-više nevažno, osim te iracionalne, gotovo instinktivne reakcije da "zapišaju" sve na što naiđu. Jezik je tu samo jedan segment. Možemo im ga u krajnjem slučaju i prepustiti, ali što će oni s njim!? Željko Komšić i velika većina tog političkog polusvijeta je zapravo praktički nepismena. Što onda oni traže u pričama oko jezika? Isto to vrijedi i za lunatike i paranoike koji u svemu vide obnovu nekakve Jugoslavije. Mnogo je opasnije ovo što se događa s visokim obrazovanjem, prvo u Tuzli, a sada, izgleda, i u Sarajevu, iako to nije od jučer, već je riječ prije o završnoj fazi jednog procesa, onoga što je u svom posljednjem romanu Michel Houellebecq nazvao "pokoravanjem". Nije ovo samo bosanskohercegovačka posebnost, već jedan opasan trend. Pogledajte samo ono što je napravio bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović u Hrvatskoj. Štete njegova kratkotrajnog mandata zbrajat će se godinama. Prije rata postojala je ona krilatica kako svatko za sebe misli kako može biti selektor nogometne reprezentacije Jugoslavije. Hasanbegovićevom zaslugom danas su svi odjednom postali "stručnjaci" za film, književnost, kazalište, obrazovanje, televiziju, teologiju... U svom romanu "Planet Friedman" iz 2012., koji je napisan u žanru distopije, opisao sam neku zamišljenu budućnost u kojoj je internet zabranjen, jer je postao "zagušen", odnosno pretvorio se u svijet u kojemje "glas bilo koje anonimne budale postao ravnopravan Shakespeareovom". Indikativna je u ovom smislu kampanja u Hrvatskoj protiv obaveznog cijepljenja djece, gdje odjednom isto vrijedi glas liječnika i vozača kamiona. A sutra? Što bi mogli očekivati sutra? Možda da se sakupi gomila budalaša koja će otići pred institut "Ruđer Bošković" i tražiti da se ukine Drugi zakon termodinamike? Ovo je na neki način ujedno i dodatni odgovor na Vaše uvodno pitanje.

Bljesak.info: Pod uvjetom da se kod nas svaka integrativna ideje ne ispolitizira brzinom svjetlosti, što je postalo nacionalnim sportom, kako ste zapravo shvatili Deklaraciju o zajedničkom jeziku kad se ona pojavila kao dokument, da ne kažem manifest?

MLAKIĆ: Radi se o jednom benignom dokumentu koji zapravo ne mijenja ništa, niti ima kapaciteta za bilo kakve promjene. Moram priznati, iako me više malo što može iznenaditi, da sam bio zaprepašten reakcijama na Deklaraciju. Da su srpski i hrvatski dva različita jezika možete izreći na dva načina: prvi je napadati tu, ponavljam, benignu Deklaraciju kao pokušaj obnove Jugoslavije i vi se automatski predstavljate kao "patriota". Na drugi način to možete reći da u svoj CV, na primjer u molbi za posao, kao strane jezike navedete srpski, crnogorski ili bosanski. Iako u oba slučaja tvrdite isto, u jednom slučaju ste "patriota", a u drugom klaun s lošim smislom za humor. To na jedan način govori i o odgovornosti za izgovoreno danas koja, blago rečeno, ne postoji. Riječi se povlače bez ikakvog povoda, kao revolveri na Divljem zapadu. Čista šizofrenija, kao i svijet u kojem živimo. Ja to sebi objašnjavam ludilom koje generiraju društvene mreže, gdje je normalna komunikacija velikim dijelom prešla u otvorene i beskompromisne ratove, a pošto nisam dio tog svijeta, jednostavno nisam imao pojma da su stvari otišle toliko daleko. Još kada se to dovede u kontekst "stručnosti" o kojoj sam govorio u prethodnom pitanju, stvari izgledaju još poraznije.

Bljesak.info: Svi mi dijelimo sudbinu ljudi koji, većinom ni krivi ni dužni, žive u duboko podijeljenome društvu, s tim da Hrvati imaju dodatnu frustraciju najmalobrojnijeg i institucionalno nezaštićenog, često i neverinima izloženog naroda kojeg je sve manje. Razmišljate li ponekad da odete nekamo?

MLAKIĆ: Ne. Možda bih drugačije razmišljao da sam mlađi i da se ne bavim ovim poslom koji podjednako uspješno (ili neuspješno) možete raditi i u Zagrebu i u Uskoplju. A uz to, provincija je već poodavno prestala biti zemljopisni pojam, a postala mentalno stanje.

Bljesak.info: Vaš scenarij za film „Mrtve ribe plivaju na leđima“ doveo je u Mostar filmsku ekipu koja je na njemu radila. Evidentno je pak, ponajprije kroz dijaloge, kako se sve događa u jednoj takozvanoj miješanoj sredini u Bosni. Osjećate li u mjestu u kojem živite, ali i u mjestima koje posjećujete, naznake relaksacije međunacionalnih odnosa ili je ovaj zadnji rat stavio točku na i?

MLAKIĆ: Roman "Mrtve ribe plivaju na leđima" opisuje otprilike sredinu u kojoj živim i ona mi je na neki način poslužila kao model. Kada je riječ o međunacionalnim odnosima, tu se jako mnogo barata stereotipima, bez želje da se dublje sagleda situacija u višenacionalnim sredinama. A što je paradoks, te stereotipe pothranjuju ljudi koji uopće nemaju iskustvo života u sličnim sredinama. To je mnogo veći problem za ovu zemlju, nego li međunacionalni odnosi koji su već poodavno relaksirani, a stanje bi bilo neusporedivo bolje da nije dnevne politike koja cijelo vrijeme parazitira na ljudskim strahovima.

Bljesak.info: Dobili ste uistinu impresivan broj književnih nagrada i priznanja, tako da ste kao relevantno književno ime definitivno neupitni. Nakon tolikih priznanja i tolikih književnih uspješnica, je li pisanje i dalje izazov na isti način kao u samim početcima?

MLAKIĆ: Tko god kaže da u svojim početcima nije razmišljao o nagradama, dobrim kritikama, prijevodima i priznanjima, najvjerojatnije laže. Međutim prioriteti se godinama mijenjaju. Spominjao sam u ovom razgovoru "pisanje pisanja radi". Kada bih danas imao slične motive kao u počecima, vjerojatno se ne bih bavio ovim poslom, jer mi nagrade i priznanja sve manje znače, a pisanje mi je sve važnije. Zapravo je to dvoje postalo obrnuto proporcionalno, kako bi se to reklo jezikom matematike.

Bljesak.info: Za kraj ćemo Vas pitati - što radite u novije vrijeme, što književna, kazališna i filmska publika u bliskoj budućnosti može očekivati od Vaše inspiracije i imaginacije, ako nije tajna?

MLAKIĆ: Ne, nije tajna. Ja volim pričati o svojim aktualnim projektima, bez obzira što ću možda u budućnosti od pokojeg i odustati. Što se tiče knjiga, izdavaču sam poslao rukopise dva svoja romana: "Skica u ledu", na kojem sam radio više od 15 godina, te krimić "Crni gavran i bijele vrane" koji je nastao iz svojevrsnog bijesa i frustracija zbog beznađa u koje smo dovedeni. Radi se o jednoj brutalnoj knjizi u kojoj ne štedim nikoga. Ove godine bi trebao biti objavljen "Crni gavran", a sljedeće "Skica u ledu" koji je moj najopsežniji roman dosada. Što se tiče filma, trenutno čekamo rezultate s HAVC-ova natječaja za dva dugometražna filma, u jednom sam koscenarist, a u drugom scenarist. Ovaj drugi mi je jako važan: radi se o ekranizaciji mog romana "Božji gnjev" koji bi trebao režirati Kristijan Milić. Usput, također, radim na dva dokumentarna filma kao scenarist, a koji su već dobili inicijalna sredstava od Fonda za kinematografiju BiH. Pored toga, započeo sam rad na dva atipična rukopisa, na jednom post apokaliptičnom romanu, te drugom čiji je radni naslov "Evanđelje po Barabi". Radi se o "opisu" Isusova života iz vizure tajanstvenog Barabe kojega je Poncije Pilat na zahtjev svjetine oslobodio umjesto Isusa. Tu ću nastojati sučeliti dvije životne filozofije, onu Isusovu, gandijevsku,i drugu, revolucionarnu, jer je Baraba, iako o njemu ne postoje nikakvi relevantni podaci, mogao biti zelot, kao što će biti u mom romanu.