Prije 20 godina tvorac gonzo novinarstva oduzeo si je život

Kada netko napusti ovaj svijet skloni smo o mrtvima govoriti sve najbolje. Priznat ćete da je to licemjerno. Iza ove navade kriju se vjerojatno duboko zakopani atavističi strahovi od osvete onih koji su prešli na drugu stranu. No, ima i onih koji se na to ne obaziru i rade po svom – neovisno o mišljenju okoline.

Jedan od njih bio je i Hunter S. Thompson začetnik onoga što se danas naziva gonzo novinarstvo. U pitanju je subjektivna forma novinarstva, u kojoj ćete naći obilje sarkazma, pošalica, ali i psovki.

Čudni junak s pisaćim strojem

Hunter Thompson bio je novinar, pisac, ali i narkoman, alkoholičar, jednom riječu ne baš uobičajen junak. Njegovo je glavno oružje bio pisaći stroj. On je godine 1972. aktivno pratio burnu predsjedničku kampanju pišući za Rolling Stone, američki časopis koji je tada tek bio u svojim povojima.

Članke objavljene u ovom časopisu je kasnije skupio u knjigu nazvanu "Strah i prezir na tragu kampanje ’72-e" (Fear and Loathing on the Campaign Trail ’72). U to burno vrijeme, koje će ostati upamćeno i prema aferi Watergate, Hunter je iskazao svoj puni prezir prema Richardu Nixonu, a koji se kandidrao za drugi mandat u Bijeloj kući.

Hunter će svoj nemilosrdan stav prema Nixonu zadržati do kraja života, a njegova se knjiga i danas smatra važnim djelom iz sfere političkog novinstva. Evo što je zabilježio o Nixonu:

Imam svoju krvavu vezu s Nixonom već dugi niz godina, ali ne brinem se da ću završiti u paklu s njim. Već sam bio tamo s tim gadom i zato sam bolja osoba. Neki od mojih prijatelja mrzili su Nixona cijeli život. Moja majka ga mrzi, i moj sin mrzi Nixona i ja ga mrzim i ta nas je mržnja povezala.

No, Nixon mu nije ostao dužan pa mu je duhovito odgovorio:

Ne brini, rekao je, i ja sam obiteljski čovjek i mi osjećamo isto prema tebi. 

Hunterov skandalozni nekrolog za Nixona

Hunter je ostao između ostalog zapamćen po svom nekrologu povodom Nixonove smrti 1994., a u kojem je zabilježio:

Da su pravi ljudi bili zaduženi za Nixonov pogreb, njegov bi sanduk bio pušten u jedan od kanalizacijskih odvoda koji se ulijevaju u ocean južno od Los Angelesa. Bio je svinja od čovjeka i laprdalo od predsjednika.

Nixon je bio toliko pokvaren da su mu trebale sluge koje bi mu navlačile hlače svako jutro. Čak je i njegov pokop bio nezakonit. Bio je čudan na najdublji način. Njegovo je tijelo trebalo spaliti u kanti za smeće.

Očito je da se Hunter nije sustezao od izricanja vlastitog mišljenja. Njegova se politička osmrtnica smatra najiskrenijom, i svakako najskandaloznijom u američkoj povijesti.

Sviđa li vam se takav subjektivan i brutalan iskaz ili ne – stvar je osobnih preferenci, no ono što se može reći za Huntera, a to je da se uvijek zalagao za istinu i pravdu neovisno o posljedicama, koje ga nisu nikada brinule. 

Najbolji svjedok te borbe za pravdu je jedan događaj iz njegova života, u kojem se vozeći na motoru susreo s članovima zloglasne kalifornijske bande Hell’s Angels pri čemu je jedan od motorista, pred Hunterovim očima, nasrnuo na svoju ženu i psa. Unatoč strahu i mogućim posljedicama, ovaj im je prišao i rekao da samo pankeri ‘mlate’ svoje žene.

Naravno, da ovo nije dobro završilo po Huntera, iako su ga motoristi prepoznali i znali o kome je riječ, iz cijele priče izašao je sretan što je ostao živ. Kao i u životu tako je za pisaćim strojem zadržao isto stajalište zbog čega zaslužuje aplauz.

Hunter se ubio na današnji dan 20. veljače 2005. godina, tako što si je prosvirao mozak, a u skladu sa životom kojega je vodio organiziran mu je isto tako neobičan pogreb, u kojem mu je pepeo ispaljen iz topa, uz glazbu Bob Dylana. (Izvor: Povijest.hr)