Mostar, grad bogate i slojevite povijesti, nije jedinstvena urbana cjelina, već mreža arhitektonskih i društvenih fragmenata koji svjedoče o njegovoj višestoljetnoj evoluciji. Svaki kvart, svaka zgrada, osobito ona iz austrougarskog razdoblja, daje naslutiti kako bi Mostar izgledao da je smješten nešto sjevernije, istočnije ili zapadnije.
Posebno upečatljivi ostaci austrougarske ere danas se mogu pronaći u starim hotelima, školama i rezidencijama. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, Mostar se počinje širiti prema zapadu – prostor između tadašnjih naselja Cernica i Balinovac bio je uglavnom poljoprivredno zemljište, a probijanjem Štefanijinog šetališta započinje formiranje elitne gradske zone.
Upravo uz to šetalište nastaju reprezentativna zdanja nove mostarske društvene klase, odvojene, ali ne predaleko od središta oko Neretve. Jedan od onih koji su u to vrijeme gradili u tom dijelu grada bio je Eduard Fessler, građevinski poduzetnik iz Austrije koji se doselio u Mostar 1897. godine, nadajući se da će mediteranska klima pomoći ozdravljenju njegova sina.
Na prostoru nekadašnjeg Gumna, Fessler je u neobaroknom stilu sagradio vilu koja je služila kao obiteljska rezidencija i poslovni prostor. No, nakon smrti sina, obitelj napušta Mostar i prodaje vilu odvjetniku Mazziju. Vila kasnije prelazi u vlasništvo Rudnika mrkog uglja, a od 1977. tu je sjedište rektorata mostarskog Univerziteta, a kasnije Sveučilišta.
U susjedstvu Fesslerove vile grade se i druge vile uglednih Mostaraca – Mujage Komadine, Mihe Peške, braće Butum, Petra Salvesanija, a kasnije i dr. Aurelija Nardellija. Rastući broj aleja koje se probijaju iz smjera Rondoa dodatno potiče razvoj ove nove urbane jezgre.
Ovaj kratki, ali značajni period mostarske arhitekture završava s početkom Prvog svjetskog rata. Rat, kao i svaki koji je kasnije pogodio Mostar, mijenja društvenu strukturu i arhitektonski pejzaž grada. No tragovi tog ''novog vala'' i danas su vidljivi u vilama koje i dalje pričaju svoju priču.
