Priča o čovjeku s 50 KM

''Tako će ljudi, koji su već jednom mrtvi, što znači iščezli iz kolanja i opterećeni gustim naslagama smrti, još jednom živjeti ukoliko ih uskrsi trajnost njihova djela, ili makar samo simpatična evokacija nekog tko ih pamti. Tako će se i ime Muse Ćazima Ćatića spominjati u nizu pregalaca“..., zapisao je o pjesniku Musi Ćazimu Ćatiću veliki Tin Ujević davne 1936. godine, u jednom od ponajboljih eseja koji je o Ćatićevom stvaralaštvu ikada napisan.

Taj esej, piše Slobodna Bosna, nastao je više od dva desetljeća nakon Ćatićeve smrti, a Ujevićeve riječi počele su se obistinjavati tek negdje od osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su se kritičari, pisci i pjesnici počeli ozbiljnije baviti djelom Muse Ćazima Ćatića.

Ljubav u prvom planu

Kao dominantan motiv njegovog pjesništva, ljubav je uvijek bila u prvom planu. Sva druga, brojna i različita raspoloženja pjesnikova, samo su posljedice neostvarene ljubavi, u najširem smislu te riječi: bol, tuga, patnja, očaj, nesreća, krik. RoĐen je u Odžaku, 12. ožujka 1878. godine. Tu je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine ponovne udaje, seli u Tešanj gdje je učio brijački zanat, upisao se u medresu i izučavao arapski, turski i perzijski jezik. Bio je izuzetno nadaren učenik i brzo je savladavao strane jezike, pa je iz tog perioda ostalo i nekoliko njegovih kraćih prepjeva s turskog jezika, a negdje u to vrijeme počeo je i sam, u početku vrlo „stidljivo“, pisati stihove. Godine 1898., kada je navršio dvadesetu godinu života, pobjegao je u Tursku da bi izbjegao vojnu obvezu. Odlazi u Carigrad, ali je bez materijalne potpore morao napustiti školovanje i vratiti se u domovinu.

U Sarajevu upisuje šerijatsku sudačku školu i surađuje u brojnim časopisima i listovima, ponajviše u Beharu. Nakon što je ''zbog boemskog života'' isključen iz internata, godine 1907. preuzima uredništvo Behara, a slijedeće godine uspio je diplomirati uz ''posebnu dozvolu'', s obzirom da je u međuvremenu isključen i iz škole. Odlazi potom u Zagreb i upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Ujevićem... Dvije godine kasnije, ponovo se vraća u Bosnu. Bez ikakve materijalne sigurnosti, često mijenja mjesta boravka - Bijeljina, Tešanj, Sarajevo, a 1912. odlazi u Mostar, gdje postaje urednik i glavni suradnik časopisa Biser. To je i vrijeme njegovog najintenzivnijeg rada: piše pjesme, eseje i kritike, prevodi brojne studije i knjige za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku...

Otrcan i neugledan

Istovremeno, bili su to i najteži trenuci u Ćatićevom životu. Živio je u potpunoj bijedi i siromaštvu, što je ostalo zabilježeno i u jednom zapisu njegovog prijatelja, mladog pjesnika i učitelja iz Odžaka, Nazifa Resulovića: ''Polovinom aprila 1912. godine, a jednog krasnog predvečerja, čobančad su vidjela nekakva bradata, odrpana i bosonoga čudaka gdje leži pod šljivama... U tom zapuštenom čudaku panduri otkriše Musu Ćatića, koji, bez zaposlenja i materijalnih sredstava, a praćen bijedom i nevoljom, bijaše krenuo svoj rodni kraj, da se skloni kod svog stričevića (Mehmeda) i spasi napaćeno tijelo svoje i izmoreni duh svoj. Pred džakom je sačekao dok nije pao deblji mrak jer ga je bilo stid da kroz rodno mjesto prođe onako otrcan i neugledan...''.

Lik Muse Ćazima Ćatića danas, vjerojatno, poznaje svaki građanin naše zemlje, jer se jedna od rijetkih njegovih fotografija nalazi na banknoti od pedeset KM. Paradoksalno je da se na bh novčanicama nalaze slike ljudi koji su svoj životni vijek proveli u gladi, besparici i bijedi, ljudi koji novca nikad nisu imali - takav je, pored Ćatića, bio i A. B. Šimić, pa i Jukić, i Kočić i Šop..., govori pjesnik Mile Stojić.

''Novac, kao jedina religija našeg religioznog kapitalizma, oslikavan je portretima pisaca, istinskih beskućnika i prosjaka, koji su stvarali veliko duhovno bogatstvo ove zemlje, a umrli su kao parije, luđaci i beskućnici. Ako se Ćatićev lik s fesom na banknoti, prilično loše reproduciran, pojavljuje u svakodnevnom novčanom komuniciranju, njegovo djelo je i dalje gotovo nepoznato. Svedeno na jednu pjesmu, gdje se prikazuje kao islamski vjernik, koji Bogu polaže posljednju poštu i pokajanje zbog svoga grešnoga života: ‘Gospode, evo na sedždu ti padam…‘. Ti Musini stihovi, nakon sloma Jugoslavije, bijahu citirani na svim manifestacijama bošnjačkog patriotizma, što je, mislim, u redu s obzirom na geopolitičke i povijesne okolnosti, ali vjerujem da bi se sam Ćatić toga zgrozio. Naime, Musa Ćazim Ćatić bio je istinski pjesnik, čovjek koji je život proveo u molitvi da mu se dodijeli ‘smisao za ljepotom‘, molitvi da se shvati harmonija u životu osuđenom na užas. Slušao sam te stihove tisuću puta u raznim okolnostima, najčešće u briljantnoj interpretaciji glumice Hasije Borić, moje supruge, i shvatio sam da je pjesnik zapravo napravio jednu odu poraženima. Živimo u vremenu gdje je sve što vrijedi poraženo, u vremenu ljudi koji bi sve ljudsko prodali za samo jednu banknotu na kojoj se nalazi nesretni Ćatićev lik'', kaže Stojić.

Dvostruko nepročitan

Musa Ćazim Ćatić pjesnik je europske rane moderne u BiH, nažalost, dvostruko nepročitan, kaže književnik Goran Simić.

''Pjesnici moje generacije prekasno su upoznali Ćatića. Razlozi za ovo neprepoznavanje nisu samo generacijsko, nego i ideološko pitanje: mi, naime, nismo ‘išli’ za bh. tradicijom, pa naši uzori nisu ni bili Šantić, Ćatić ili Kranjčević - ali, kako rekoh, moguće je da razlozi nisu tako jednostavni'', govori Goran Simić.

Kaže kako je socijalistička BiH ''živjela je donekle u strahu od prizivanja nacionalizama u kulturi, a netko je nekada označio Musu Ćazima Ćatića kao ‘muslimanskog’ pjesnika - i njegov tretman u bh. kanonu zauvijek je ostao obilježen ovim etničkim, često religijskim tragom, i okružen nepotrebnim oprezom''.

''S druge strane, ponovno negiranje, koje se događa nakon 90- ih godina prošlog stoljeća, tiče se upravo njegove reafirmacije u kanonu. Ponovo se Ćatić označava ‘muslimanskim’ autorom, ovoga puta da bi ga se slavilo - međutim, oni kojima je stalo do etničke i religijske, a ne kosmopolitske i umjetničke afirmacije pisca, nikada u povijesti nisu bili publika za poeziju. Tako se nesretni pjesnik u našoj kulturi jednom pojavljuje nevidljiv, bez pohvale, a drugi puta hvaljen, ali bez čitatelja'', kaže Simić Slobodnoj Bosni.

Život Muse Ćazima Ćatića, obilježen lutanjima i vječitom potragom za ljubavlju, nasilno je i prerano prekinut mobilizacijom 1914. godine koju, ipak, nije uspio izbjeći. Nakon kratkotrajnog boravka u Tuzli, prebačen je u Mađarsku, gdje je teško obolio od tuberkuloze. Liječio se u Budimpešti, a u Bosnu se vraća krajem ožujka 1915. godine. Umro je 6. travnja te godine, navršivši tek 37 godina života. Sahranjen je na tešanjskom groblju.

''A u povodu obilježavanja stogodišnjice smrti pjesničkog velikana, njegove kolege, pjesnici i poštovatelji djela, poručuju: dobro bi bilo konačno poraditi na tome da proširimo krug čitateljske zajednice koja je u stanju razumjeti poeziju rane europske moderne. Sasvim jednostavno rečeno: hajde da stvarno počnemo čitati poeziju Muse Ćazima Ćatića!'', navodi Maja Radović, autorica teksta u Slobodnoj Bosni.