Priča o Anuru: Autističnom dječaku kojemu svi pružaju bezuvjetnu ljubav i pažnju

Svakog 2. travnja u svijetu se obilježava Svjetski dan svjesnosti o autizmu, kojim se skreće pažnja na djecu s poremećajem autizma kojima je neophodna podrška, kako u oblasti odgoja, obrazovanja, zdravstva i socijalne zaštite, tako i briga cijelog društva.

Aida Hrnjić iz Sarajeva, majka troipogodišnjeg Anura, ispričala je na koji način se prvi put susrela s promjenama u ponašanju svog sina te na koji način je odlučila prevazići prepreke i ostvariti pozitivne rezultate u odgoju svog djeteta.

Anur je do godinu dana, prisjeća se Aida, imao uobičajeno dječje ponašanje gdje nije bilo primjetno nikakvo odstupanje. Sve se promijenilo nekoliko mjeseci kasnije, kada je izostala njegova socijalna interakcija.

Prvi znakovi 

"S godinu i pol već sam vidjela prve znakove. Nije se odazivao na ime, nije gugutao, nije imao tu predgovor za tu dob, bio je dosta povučen, u svom svijetu, htio je gledati crtiće, nije nikako volio ljude, bježao je, nije htio boraviti u istoj prostoriji s njima. Vidjela sam da se događa nešto, međutim nisam bila sigurna, pokušavala sam utjecati na njega, ali on bi plakao, odustala bih, to su bili prvi znakovi kada sam vidjela da nešto nije uredu", ističe Aida.

Tragom priče agencije Anadolije o autističnom dječaku Kanu iz 2015. godine, Aida je, kako kaže, sve više primjećivala odstupanja u ponašanju svog sina, ali podsvjesno nije vjerovala da je riječ o nečem ozbiljnijem.

"U vrtiću, kako stavljaju slike na Facebook, doslovno na svakoj od 3.000 slika, na svakoj slici djeca su u grupi, neka je aktivnost, a on stoji negdje u kutu sam. Dođem učiteljici i kažem da li primjećuje da se on tako izolira inače, ona je rekla da je to slučajnost. Nažalost, većina odgajatelja kod nas ne primjećuje takve stvari. Slučajnost je bila na tri slike, na pet i na 30, ali na 3.000 slika nije slučajnost", kaže Aida.

Dan kada se Anur zadesio u opasnosti bio je presudan da ona i suprug potraže medicinsku pomoć.

"On je jednog dana pobjegao. Pošto mi živimo u privatnoj kući, otvorio je ulazna vrata, a tu je iz kuće vrt kojem vode velike stepenice. Mi smo ga zvali, dozivali, tražili... On nije davao nikakav znak da je tu, da je sišao niz stepenice, muž je na kraju pogledao tamo i tamo smo ga našli. Tad sam bila sto posto sigurna da dijete ima neki problem. Sutradan smo otišli pedijatru", prisjeća se Aida.

Nakon što je pedijatru ispričala sve simptome zbog kojih je sumnjala da nešto nije pravilno u Anurovom ponašanju, upućena je neuropedijatru. Nakon 20-ak minuta provedenih s djetetom, liječnik je kazao kako misli da ona već zna što je s Anurom.

Nakon što je Anuru potvrđen visokofunkcionalni autizam, Aida je sa suprugom odlučila prihvatiti taj poremećaj kako bi što prije pomogla djetetu da savlada poteškoće. Pored vrtića Udruženja za unapređenje obrazovanja i podrške djeci sa i bez poteškoća u razvoju Edus, Anur danas usporedo pohađa i redovni vrtić gdje je itekako dobro prihvaćen od djece i odgajatelja. Pomaci u njegovom ponašanju su veliki, a uz to, uči brojeve i slova.

"On je jako napredovao u ponašanju, to kod njih ide specifično, Anur sada čita brojeve, slova, zna abecedu, ali s druge strane, mene ne zove mama. Uvijek je nekako to njihovo odrastanje specifičnije. Ta djeca uopće nemaju nikakav osjećaj o opasnosti, nemaju svijest o tome, mogu izaći na ulicu pred auta, ali recimo, za ovih godinu dana otkako Anur ide u Edus i pohađa programe, postigao je puno napretka u nekim stvarima", ističe Aida.

Vidljiv napredak

Dodaje kako je njegovo zdravstveno stanje u potpunosti dobro, jer su pretrage pokazale kako nema nikakva oštećenja sluha ili vida.

"Još uvijek je neverbalan, s tim da on govori dosta riječi, ali ne povezuje u rečenicu. Borba nam je najveća sada, taj govor mene uopće nije zabrinjavao na početku".

Aida podsjeća kako je, kao i svaki roditelj, tražila odgovore na pitanje kako se autizam javio kod Anura u njegovim najranijim godinama. Kaže kako je taj poremećaj u javnosti još uvijek "tabu tema", dok je u isto vrijeme nepoznanica medicine. Nikada nije potvrđeno što može biti uzrok autizma, kao što nije utvrđen ni adekvatan medicinski tretman.

"Vidite, autizam je problem. Uglavnom se tu radi o skupu nekih uzroka. U mom slučaju, ne znam, možda su to i neke kasnije godine moje u kojem sam rodila dijete, možda je cjepivo. Sigurno znam kad je moj Anur primio posljednju vakcinu da je doslovno tri dana ležao tako miran u krevetu, da je to bilo jako primjetno, sa suprugom smo govorili: Bože, što se događa, premiran je, jer je bio dosta živ ranije. Ranije je dozivao sestru s nekih sedam mjeseci, ali poslije toga, stvarno - jedna ravna crta, ali doslovno, iako je išao i u vrtić".

Usprkos autizmu, Anur svoje vrijeme provodi s prijateljima iz vrtića i roditeljima koji mu pružaju bezuvjetnu ljubav i pažnju.

Djeca s autizmom, kako kaže Aida, zahtijevaju posebnu ljubav, pažnju i odnos na osnovu kojeg i sami uzvrate emocijom.

"Anur je sretan, ne umije da kaže, ali umije da iskaže. On sam dođe kad želi, grli i ljubi vas. Ako vas sretne i dopadnete mu se, on vas ljubi i grli kao najrođenijeg, a ako neće, možete dubiti na glavi, od toga nema ništa. Stvarno je jedno dobro dijete, dobar dječak, nije ljut, nije dijete koje plače za sitnice", govori Aida.

Nije jednostavno priznati sebi da dijete ima problem 

Dodaje kako su roditelji često skloni odbijanju istine da njihovo dijete nije poput ostale djece.

Najvažnije je, kaže, odlučiti suočiti se s činjenicom kako autizam nije bolest već poremećaj koji može trajati i tijekom cijelog života.

"Iz mog iskustva, najbitnije je priznati sam sebi da dijete ima problem. To nije jednostavno, ali što prije to bolje. Nebitno je kako se ja osjećam, bitno je da pomognem djetetu. Moj savjet roditeljima je da ako primijete, ako vide, ako osjećaju, a svaka majka to osjeća, a i otac, bolje je da se što prije jave liječniku nego da puste da to traje do neke pete ili šeste godine, onda zaista imate problem", poručuje Aida.