Priča iz Ljubinja: Mjesto u kojemu su odlasci postali svakodnevnica

U općini Ljubinje smještenoj na istoku Bosne i Hercegovine, na pola puta između Trebinja i Mostara prema posljednjem popisu stanovništva u BiH živi tri posto ili 12, a u stvarnosti svega dva posto ili osam prijeratnih muslimana - Bošnjaka.

Naime, broj muslimana - Bošnjaka stalno se smanjuje i sada ih je svega osam raspoređenih u tri obitelji. Čak i oni koji su se vratili poslije rata u Bosni i Hercegovini u Ljubinje, odlučuju se da opet odu. Ne odlaze samo Bošnjaci, odlaze i Srbi, ali s obzirom na njihov mali broj, Ljubinje je gotovo postalo stopostotno jednonacionalni grad, ali i općina. 

Grad je gotovo sablasan, pust, piše agencija Anadolija.

 Po popisu iz 1991. godine u Ljubinju je bilo 4.172 stanovnika, od toga samo 407 muslimana, a u samom gradu je bilo svega 74 muslimana.

Ono što je interesantno kada je u pitanju Ljubinje jeste da muslimani - Bošnjaci iz tog grada i te općine jesu raseljeni, ali na sreću nitko od njih nije stradao, odnosno nije ubijen što je zasigurno jedno od rijetkih područja u Bosni i Hercegovini s takvim ishodom ratnih događanja 1992.-1995. godina.

Mnogi smatraju da Srbi u Ljubinju nisu željeli da se 1992. godine muslimanima - Bošnjacima ponovi ono što im se događalo sedam desetljeća ranije, u Drugom svjetskom ratu.

Dvije kolone iseljavanja

Tijekom Drugog svjetskog rata navedeno je kako su četnici 1942. godine u okolini Ljubinja u jamu bacili 31 muslimana.

Prva kolona od 150 vozila i četiri-pet kamiona Bošnjaka sa stvarima i stokom koju su mogli ponijeti iz Ljubinja je otišla 1992. godine prema Stocu. Druga kolona Bošnjaka napustila je Ljubinje godinu kasnije, 1993. godine, i pravcem preko Bileća otišla je u Crnu Goru. Samo rijetki su ostali u Ljubinju cijeli rat.

Među onim koji su Ljubinje napustili u drugoj koloni te 1993. godine bio je i Ibrahim Kekić koji je odveć zagazio u deveto desetljeće života.

"Odlazak prve grupe muslimana-Bošnjaka je bilo organizirano. Bila je praćena od policije iz Ljubinja do prostora više Stoca. Nas muslimana u pet-šest kuća je ostalo. Ali, godinu kasnije došlo je takvo vrijeme i mi smo odlučili da odemo", priča Kekić.

Na pitanje jesu li te 1993. godine od preostalih muslimana-Bošnjaka tražili da odu iz Ljubinja, Kekić navodi da "ne zna kako bi se to objasnilo".

"Kada je bila prva tura spremana za odlazak, meni su govorili da ne idem. Ali, druge ture ni meni niko nije došao da kaže, ne idi. Nije me nitko dirao, nije ništa. Ali, pretpostavljali smo mi svi, vidjeli smo zapravo kakva je situacija. Došlo je tako naređenje njima da se ponašaju. Ja sam njima kazao, ovdje, kada sam se vratio - mene nisu Srbi istjerali, mene je istjerao Beograd i Pale. Otvoreno sam im rekao, vama svaka čast, nama nije falila ni dlaka sa glave. Nikome nije ni riječ rečeno, ali vidjeli smo što se dešavalo. Imao sam prijatelja, ali nitko ni da se javi na ulici. Mahne glavom, a neće da ti se javi. To je tako bilo", prisjeća se te 1993. godine Kekić.

Onda smo, kaže, vidjeli da nema tu više mjesta i da se mora ići.

"Mi smo se dogovorili - hajde da idemo. Javili smo se u općinu. Predsjednik općine nam je rekao da će on otići da sve sredi. Otišao je u Podgoricu i sve sredio sa Crvenim križem. Otišao je potom u Bileću po dozvolu da se ide. Ja sam strepio k'o ovca od noža da se ide preko Bileće. Znaš kako je. Rekao sam, idemo mi pješke preko Žegulje ka Stocu, jer nam je to bliže. Međutim, kažu tamo je minirano, ne može se", navodi Kekić.

Predsjednik općine sredio "sigurni" odlazak

Ostala je tako jedina solucija za odlazak muslimana - Bošnjaka iz Ljubinja preko Bileće te 1993. godine, kako je ranije i dogovoreno. Tadašnji predsjednik općine Ljubinje, kaže Kekić, garantirao im je da je u Bileći sve sredio sa policijom i vojskom da sigurno izađu.

"Rekli su nam, pripremite se. Dva autobusa puna su bila. Ispraćaj je naš bio od predsjednika općine i susjeda. Pozdravili smo se. I tako doveli su nas preko Bileće do granice i došli smo u Crnu Goru. Crnogorska policija nas je preuzela i odvela u Rožaj u hotel. Fino je nama bilo. Imali smo tri obroka, jedi, pij. Nije nas nitko dirao. Imao sam sina u Njemačkoj. Ja sam bio sa ženom i htjeli smo tamo da odemo i nas dvoje", kaže Kekić.

No, odlazak u Njemačku za Kekića je bio također, podvig. Jer, sin mu je mogao poslati garanciju za samo jednu vizu.

"A, što ću ako odem ja, ostade mi žena. I tako je našao jednu  susjedu koja je bila garant meni, a on majci. U Beograd sam dva puta išao. Jedva sam došao do vize. Ona je bila stigla, ali u Beogradu je bilo trista duša pred veleposlanstvom Njemačke u redovima. Ne možeš doći na red", priča Kekić.

U Njemačkoj je Kekić kod sina proveo tri godine, ali se nakon prestanka rata u BiH morao vratiti. Kaže, rekli im da moraju da idu, da se vrate.

Iako se iz Njemačke u BiH vratio krajem 1996. godine Ibrahim Kekić je umjesto u Ljubinje, otišao u Mostar gdje je četiri godine bio podstanar. U Ljubinje je došao tek 2000. godine kao prvi među povratnicima, ali opet ne u svoj stan u gradu nego u kolektivni centar. Naime, osposobljena je jedna kuća u kojoj su bili svi muslimani-Bošnjaci koji su se vratili u Ljubinje gdje su boravili pod zaštitom policije dok se ne oslobode njihovi stanovi, kuće i imanje od osoba koje su ih u ratu koristile.

Drugo iseljavanje Bošnjaka

"Kada smo se vratili, nije bilo isto kao prije. Bilo je, da te nije nitko dirao, ali nije bilo gostoprimstvo kao prije. Jednostavno, nije. No, malo po malo, kasnije se to promijenilo, išlo nabolje. Jedno vrijeme, na samom početku je osposobljena kuća gdje su nas uselili i mene i nas iz još nekoliko kuća. Tako je bilo dok se nije iselio stanar koji je bio u mom stanu, odnosno dok nisam dobio ključeve. Tako je to trajalo nekih dva-tri mjeseca", prisjeća se svojih prvih povratničkih dana u Ljubinje Ibrahim Kekić.

Sada je, kaže, sve gotovo kao nekada. Ibrahima nismo zatekli u stanu po dolasku, jer je otišao u podrum da nacijepa i donese drva. Ali, vrata stana su bila širom otvorena. Ibrahimova susjeda na katu, pravoslavka, kaže da oni tako, brinu jedni o drugima. Možeš, kaže, otići do prodavnice, nešto obaviti da ne zaključaš vrata, vratiš se, a sve na svom mjestu. Igla, kaže, nikada nikome nije zafalila.

"Prema meni jesu svi dobri. Prirodnjak sam takav. Nisam se nikada ni s kim zavadio", objašnjava Ibrahim takvu situaciju.

Ibrahim živi od mirovine koju dobiva iz Federacije BiH. Kaže da je i prije rata bio umirovljenik. Naime, 1990. godine je otišao u mirovinu.

"Kako tada tako i sada. Nedostaju mi susjedi muslimani od prije rata. Bilo se vratilo četiri-pet kuća. Da je to ostalo bilo bi fino. Tako, bilo je dobro tih godina. Normalno, svi smo bili kao jedno. Ipak, jedna smo vjera. Ali, otišli su i oni. Neki su prodali, neki zamijenili imovinu. Nisam ja mogao ni zamijeniti tako lako. Neće nitko da ide u Ljubinje iz Mostara i Sarajeva. Ne možeš ni ćumeza kupiti u Mostaru. Kuda ću onda. Ostani i to je to. I evo tako i sada", priča Kekić.

Damir jedini učenik Bošnjak u Ljubinju

Boli ga, kaže Ibrahim, što se Ljubinje prazni gotovo svakodnevno.

"Nema skoro nitko. Sve je pusto. Još par godina, pa neće biti nitko. U mene u selu Donja Žabica, petnaestak kilometara od Ljubinja, nekada je bilo 48 osoba, a sada ih nema 11. I to ostao je onaj kojeg je zakačilo da nema kuda. Čupaju kose sa glave ljudi u što se sve pretvorilo. I ovdje u Ljubinju", navodi Ibrahim Kekić. 

Za razliku od Kekić,a Juso Premilovac cijeli rat ostao je u Ljubinju. Jusin sin Damir učenik je drugog razreda Gimnazije u Ljubinju i jedini musliman-Bošnjak, ne samo u razredu, školi nego i u Ljubinju i cijeloj općini te dobi.

"Imam ženu i troje djece. Ostao sam, živio i radio u Ljubinju. Život prije  rata bio je težak u Ljubinju. Ljubinje je takvo. To je jedno mjesto koje je bilo teško za život i prije, a naročito sada poslije rata. Prije rata se radilo, gradilo... Bilo je firmi i fabrika. Sada posla je sve manje, tako da život je težak. Ostao sam čitav rat, odnosno bio u ratu u Ljubinju. Da kažem nešto ružno bilo bi od mene nekorektno i negativno. U ratu nikakvih problema nisam imao. Poslije rata živim kao i prije. S kim sam bio u dobrim odnosima i sada sam. Imam perfektne odnose. Možete pitati bilo kog građanina u gradu za mene i moju obitelj, a važila je za finu obitelj, normalnu, koja poštuje druge, a poštuju i mene", navodi Juso.

 Zajednički se obilježavaju i slave i Bajram

Kaže kako od prvog dana ratnih događanja  jednostavno nije želio napuštati svoje kuće u Ljubinju. Nikakve negativnosti, odnosno ničega lošeg, veli, od susjeda nije osjetio.

"I sada moje se dijete druži, ide na slave. Na Bajram dolaze njegove kolege kod mene. Moja familija i moje žene je velika. Zahvaljujem se i jednim i drugim. Velika su nam podrška. Napravio sam kuću u Ljubinju, obnovio kuću u selu Gleđevci - Premilovo polje (oko jedanaest kilometara od Ljubinja)", kaže Juso.

Nije mu, dodaje, bilo jednostavno kada je 1992. godine srušena džamija u Ljubinju koja je nanovo izgrađena bila 1986. godine.

"To je svakom građaninu teško, bilo da je džamija, bilo crkva. Normalno da teško pada. Ja sam bio u vojsci, tada JNA, školi rezervnih časnika, kada se ona otvarala te 1986. godine, pa je to malo bilo tada nezgodno bilo da dođem i tako. Onda poslije, kada se sve desilo - rat je donio stradanja i jednim i drugim i trećem narodu. Poslije toga obnovljena je džamija. Sa mojim sugrađanima koji dođu vikendom, ja malo više, jer sam tu bliže, očistimo, sredili smo, uradili da se može doći u džamiju. Imali smo proklanjavanje džamije prije nekoliko godina. Lani je bio iftar. Bilo nas je preko 100. U Ljubinju nije to bilo ni u sretniji vakat, a ne sada. E, sada, malo se skupimo od Bajrama do Bajrama. Obiđe svako svoje malo mezare i hareme tako da, sve u svemu, život je težak. Većinom ljudi iz Ljubinja su u Stocu, Mostaru", priča Juso.

Nadu u neke bolje, sretnije dane u Ljubinju vide u uzgoju smilja, kojeg i sam Juso uzgaja i namjerava proširiti zasade.