Ovakva poezija se u Mostaru nije čula posljednjih 20 godina

Teško je izdvojiti samo jedan segment koji je obilježio ovaj festival – uz čitanja autora, organizirani su i okrugli stolovi – jedan s temom kulturne povezanosti u regiji, drugi o književnoj periodici, tržištu i distribuciji, a upriličen je i glazbeni program zahvaljujući kojemu smo u subotu imali priliku uživati u premijernoj izvedbi poezije “Savršen metak” Mehmeda Begića, u izvedbi Basheskie& Edwarda EQ (Nedim Zlatar i Leonardo Šarić) iz Saarajeva.

Kako “Poligon” spaja, pokazala je i ta premijerna promocija – zahvaljujući festivalu, Mehmed Begić koji trenutno živi u dalekoj Nikaragvi (ali i iz koje redovno objavljuje – nedavno mu je objavljena nova knjiga poezije “Sitni sati u Managvi”) bio je dio programa ovog festivala.

Ove je godine “Poligon” ugostio 11 autora iz Zagreba, Beograda, Novog Sada, Sarajeva i Mostara: Dortu Jagić, Branka Čegeca, Zvonka Karanovića, Bojana Krivokapića, Faruka Šehića, Marka Tomaša, Senku Marić-Šarić, Almina Kaplana, Adnana Žeticu, Anitu Pajević i Mirka Božića.

Svi su sretni zbog jednog ovakvog susreta, ali i ističu – potrebna je kontinuirana podrška piscima, odnosno kontinuirano ulaganje u kulturu. Nadaju se da festival neće ostati samo na ovome – da se održava tri dana godišnje, nego da će u budućnosti imati i neke rezidencijalne programe, časopis…

Brojni su bili oni oduševljeni jednom ovakvim program, među njima i književnik i novinar Dragan Marijanović, koji ocjenjuje da se “ovakva poezija u Mostaru nije čula posljednjih 20 godina”. Autori imaju što reći, znaju to reći. Njihov glas je glas pobunjenika.

Raznorodnost tema

Bojan Krivokapić iz Novog Sada dobitnik je nagrade “Mak Dizdar” za prvi rukopis na “Slovu Gorčina” u Stocu 2013. godine, za zbirku pjesama “Žoharov let” (ove godine je dobitnica te nagrade Anita Pajević iz Mostara, također sudionica festivala). Govoreći o ukupnom dojmu nakon festivala i o glasovima kojim autori progovaraju, Krivokapić kaže da se, s jedne strane, primijeti nešto što bi se moglo zvati generacijskom bliskošću u odnosu na teme kojima se bave i načinom na koji tretiraju te teme, a s druge strane primijeti se raznorodnost tema.

“Ja se svaki put veselim kad postoji prilika za novi susret bilo gdje na ovom nekom širem prostoru bivše Jugoslavije, s tim da bih bio sretniji da je više kontinuirane podrške stvaralačkom procesu, odnosno produkciji, a ne da imamo samo festivale. Dakle, smatram da bi trebalo uložiti u stvaralački proces, a da festival dođe na kraju tog procesa; međutim, nama se, u svim bivšim republikama, u posljednje vrijeme često događa da imamo festivale koji se dogode jednom i pitanje je što se događa nakon njih. Ali, na stranu to, drago mi da ‘Poligon’ postoji i da se ovdje dogodio bitan susret u ovih nekoliko dana. Nadam se da će se ovaj festival zaista proširiti, da će dobiti oblik veće književne stvari – da će ići u izdavaštvo, eventualno u rezidencijalni program, da će ostati festival i da će doći do veće podrške piscima”, kaže Krivokapić.

Upravo o tome, o festivalima i izostanku kontinuiranog ulaganja u produkciju, opći izostanak kulturne politike u svim zemljama, bila je tema prvog okruglog stola na kojem su sudjelovali Mirko Božić, pokretač “Poligona”, Krivokapić i Dorta Jagić, pjesnikinja iz Zagreba, dobitnica ugledne europske nagrade za poeziju “The European Poet of Freedom”. Ona se ne može požaliti na posjećenost programa, kaže, ali u nekim europskim zemljama ljudi plate i po 25 eura ulaznicu da bi slušali pjesnika i bude puno. Tako je bilo u kazalištu Gdanjsk u Poljskoj.

Neki pjesnički festivali napune i stadion. Za nas – nepojmljivo. Izuzetak je festival “Krokodil” u Beogradu, gdje na pjesničkom programu bude i 400 ljudi, kaže beogradski pisac Zvonko Karanović. Krivokapić nema problem s publikom – nije problem ni kad na poetski program dođe dvoje ljudi. Ljudi su siromašni, kaže, i pitanje je da je on siromašniji bi li mu uopće bilo do poezije.

‘Evo vam dva dana zabave’…

“Možda zvuči pesimistično, ali to je realno. Mučno je”, kaže Krivokapić. Festivala je danas sve više, što neki ne vide kao problem, jer festivali stvaraju publiku. Krivokapić s druge strane smatra da su festivali vid prezentacije neoliberalnog kapitalističkog modela – vlast da podršku za festival da se kao nešto događa, a nitko se ne pita što se događa onih preostalih 11 i pol mjeseci, kako će netko pisati i od čega će živjeti.

“To je princip ‘Evo vam dva dana zabave’ i to je to, ali je pitanje koliko je to dobro za samu književnost”, smatra Krivokapić. U razgovor se uključio i izdavač Branko Čegec iz Zagreba.

“Mi smo prije svega zemlje koje nemaju kulturnu politiku i nama su festivali postali zamjena za živu kulturu. To može biti i dobro i loše. Festivali, naravno, imaju dobrih strana, ali nužno imaju i loših strana jer oni ne mogu mijenjati živu kulturu. To je fikcija, to je proizvodnja nečega što realno nije živa kultura. To je mjesto na kojem se ideje mogu međusobno razmjenjivati, mjesto protočnosti itd., itd., ali živa kultura nije samo to, jer stvari ne mogu funkcionirati tri ili pet dana – stvari moraju funkcionirati 12 mjeseci u godini”, smatra Čegec.

Ne vlada ‘poplava’ samo festivala književnosti – tu su filmski festivali, kazališni, festivali plesa…., a situacija je u svim zemljama poprilično slična – briga za kulturu je svedena na festivale, odnosno politika je riješila da kulturu prebacuje na razinu festivala, isfinancira je s relativno malo novca – nešto izgleda kao događaj, ima određeni medijski odjek.., a ono između ne postoji.

Što je zemlja manja festivali su globalniji

“Gomila je festivala; što je zemlja manja festivali su globalniji – svjetski, europski itd., a sadržaj to najčešće ne potvrđuje. Gdje se danas događa prava književnost? Gdje se pomiču neke granice književnosti? Bi li Joyce mogao danas objaviti ‘Uliksa’? Ja mislim da ne bi. Ne bi našao izdavača. Čini mi se da mi općenito imamo problem, i to sve zemlje na prostoru bivše Jugoslavije, a to je da su se rasule kulturne politike. Činjenica je da su postoci izdvajanja za kulturu iz nacionalnog budžeta u Jugoslaviji bili daleko veći nego što su danas, činjenica je da su neke kulturne politike tada postojale – one su mogle biti ovakve ili onakve, mogle su biti pogrešne, ali su postojale, a danas uglavnom ne postoje. Recite mi na području bivše Jugoslavije koja zemlja ima prepoznatljivu kulturnu politiku preko koje se može identificirati? Budžeti za kulturu su maksimalno srezani”, kaže Čegec.

Svi veliki planovi i najave ulaganje u kulturu pali su u vodu, kaže. A autori…

Je li drugačije sudjelovati na festivalu s obzirom na različite zemlje u regiji? Za Krivokapića ne, jer – kaže – svi smo mi vrlo slični, isti.

“Naši se konteksti zapravo ne razlikuju mnogo, to su samo neke sitnice. Kontekst Novog Sada ili Beograda u odnosu na kontekst Sarajeva ili Mostara je bez neke suštinske razlike. Mi živimo u vremenu krize, mjera štednje, nekog zajedničkog siromaštva, zajedničke prošlosti i različitih trauma u prošlosti… Ne vidim da smo daleko jedni od drugih. Bliski smo u tome što nije jako dobro, ali…” Bliski u siromaštvu? “Nažalost. Zvuči možda banalno, ali mi jesmo bliski u siromaštvu. Potpuno je svejedno o kojoj se državi radi, naše su priče zapravo iste – isti su scenariji, naši su problemi isti, naše su želje iste”, kaže Krivokpaić.

Pisanje u takvom vremenu je jedna vrsta bunta, kaže mladi pisac – progovoriti protiv svega toga, ali je egzistencijalno jako teško sve to izgurati.

“Svi mi se dosta mučimo da bismo zaradili za osnovne životne potrebe, a, opet, imamo potrebu da progovorimo kroz književnost i mislim da je to važno. Da se ne zavaravamo, mi suštinski ništa ne možemo promijeniti, ništa naši tekstovi promijeniti neće, ali je dobro da ne zapadnemo u potpunu apatiju. Ipak se nešto događa, ipak i nešto malo ljudi dođe, pa se i njima nešto dogodi. To je važno – da nismo potpuno odsutni”, kaže Krivokapić.

I mi se slažemo. “Poligon” je u tri dana napravio nešto, čuli smo snažne autorske glasove, i sumnjamo da će se nešto uskoro pokrenuti, barem malo pomaknuti s mjesta, ali udahnuli smo, zahvaljujući njihovom glasu – malo zraka slobode. Lakše se disalo.

Begićeva poezija – jednostavna i snažna

Na “Poligonu” je premijerno izveden “Savršen metak”, poezija Mehmeda Begića, u izvedbi Basheskije&Edwarda EQ iz Sarajeva.

“To je zaista nešto posebno. Uvijek sam cijenio njihovu originalnost i posvećenost muzici. Čast mi je raditi s njima. Cijela priča je započeta prije više od četiri godine, mnogo vokala je snimljeno i samo neki su prošli u finalnih šest kompozicija.

Ova suradnja je zamišljena kao nešto što će trajati, bez ograničavanja na album, pet ili deset kompozicija. Vidjet ćemo kako će se razvijati”, kazao je jednom Begić o toj suradnji.

A što s njegovom poezijom rade Basheskia i Edward EQ? Iz Begićeve zbirke “Savršen metak u stomak” na YouTubeu objavljuju spoken word album, a taj su album sada premijerno predstavili u Mostaru.

Basheskia & Edward EQ su Nedim Zlatar i Leonardo Šarić iz Sarajeva. Begić – pjesnik, Zlatar – bubnjar i Šarić – operni pjevač. Možda na prvi pogled neobična, ali je sjajna kombinacija.

“Drago mi je što je album premijerno predstavljen u Mostar jer Mostar je Mešu Begića nekako ‘izvojevao’, tu je odrastao. Bilo je odlično, bilo je lijepo, uživali smo”, kaže Zlatar nakon koncerta.

Festivali kao platforma

Marko Tomaš, za kojeg pokretač “Poligona” Mirko Božić kaže da je jedan od rijetkih prepoznatljivih autora iz BiH u regiji, kaže da su festivali jedna vrsta platforme na kojoj se može iznjedriti jako puno dobrih stvari.

“Drago mi je zbog ovog festivala, čak mi je pomalo i čudno da su ljudi koje inače srećem po svojim putovanjima na festivale, da su u Mostaru, i to mi je jako drago. U najmanju ruku, ne znam koliko ovo dobra može donijeti, ali ne može nikome štetu napraviti. Važno je da su baš ovi ljudi koji su ova dva, tri dana došli, da su bili tu, važno je da se druže, da na neki način književnost približe i publici i ljudima koji se žele baviti književnošću. Mirku se mogu zahvaliti što je napravio nešto ovakvo jer to su stvari na osnovu kojih netko mora napraviti neki korak naprijed, pa će se na to nešto sigurno nadograditi. Iz toga može izrasti masa nekih drugih stvari koje mogu biti dobre i za grad i za ljude, za autore, za književnu publiku. Meni je prije svega drago da su moji drugari, ljudi koje jako dobro poznajem, ovdje. Nadam se da će se ovo nastaviti i da će u jednom trenutku izrasti u nešto što će biti bitno ne samo za književnike i književnost, nego što će biti bitno i za cijeli grad”, kaže Tomaš.