Otvorena izložba livanjskog fotoreportera Željka Maganjića Đoksa

Voljeti Đoksa bilo je najlakše na svijetu i upravo zato uspomena na njega nikada nije umrla. Vidjelo se to na večerašnjem otvaranju izložbe ratnih fotografija, prije 16 godina tragično preminulog Željka Maganjića Đoksa, u Foto klubu Split, prepunom ljudi čiji su se puti jednom susreli s onima prekaljenog livanjskog ratnog snimatelja. - piše Slobodna Dalmacija.

Željko Maganjić je bio puno toga, gorostas dječje duše, neustrašiv i pustolovan duh, živa energija, kazališni glumac, profesor u Livnu...

I još, svadbarski svirač i pjevač, livanjski dopisnik Slobodne Dalmacije, novinar Ferala, ratni fotoreporter čija su dugo sakupljana djela, na izložbi pod nazivom 'Crno-bijelo u belaju', pokazala njegov istančani smisao za životni detalj.

Bio bi još tko zna što da ga jedna blesava okuka pokraj Dugopolja, u listopadskoj noći prije 16 godina nije odnijela u pravcu neba.

''Ovo je bila najduže stvarana izložba od kada postoji splitski Foto klub. Dugo smo lutali tražeći materijal, a uspjeli smo zahvaljujući pomoći Branke Karninčić i Vildane Ugrin. Željko je bio naš najveći ratni fotoreporter ovih prostora u zadnjih sto godina. A ovdje se bogami ratuje svako malo'', rekao je Feđa Klarić, predsjednik Foto kluba Split na otvaranju izložbe koja će se moći pogledati do 10. listopada.

Puno njih je o Đoksu moglo nešto reći, ali čast da ga se u ime svih prisjete dobili su njegova dva velika prijatelja, splitski primarijus dr. Izet Hozo i Željkov ratni blizanac Boris Dežulović.

Dr. Hozo ga pamti iz vesele mladosti, ali i grube ratne stvarnosti, zna ga kroz cijeli život, sublimirajući prijateljstvo i prisjećanje zanimljivom idejom.

''Prerana smrt nije Željku dozvolila da iza sebe ostavi knjigu kao trajno svjedočanstvo vrijednosti. Sinu mi večeras ideja da se javi još netko, pa da zajednički pripremimo posthumnu zbirku njegovih tekstova i slika pod radnim nazivom 'Ratni dnevnik', predložio je dr.Hozo.

Dežulović ga se sjetio novinskim tekstom 'Odiseja u nemiru' onim kojim su se on i Predrag Lucić prije 16 godina oprostili od prijatelja.

Priča je to o mangupu iz Livna koji je mogao razgovarati sa svima, sposobnog da nauči sve što je poželio, čovjeku bržem od rata, ograničenog tijesnim životom za njega spore svakodnevice.

Napisao je ovaj dvojac u svom oproštajnom tekstu kako se pričalo da se livanjski pogreb, kakav je bio Željkov, pamtio nije. Onaj kojim su kaljavim putem prema seoskom groblju u Orguzu zajedno krenuli, krenuli svi...

...Kao što reče jedan sa začelja povorke: 'Nema kome nije obećao da će ga jednog dana dovesti u svoj Orguz. I evo, sve nas je doveo' – pročitao je Dežulović, koji je i izabrao 31 fotografiju s izložbe.

16 godina poslije, u centru Marmontove Đoks je to i ponovio.