Odlaskom ćire otišao je život iz naselja u neumskom zaleđu

O problematici mjesta u Neumskom zaleđu, točnije sve manjem broju stanovnika u naseljima kao što su Hutovo, Ravno, Hrasno itd. dosta se govori u posljednje vrijeme. I sami smo odlučili pozabaviti se tim pitanjem, a veliku pomoć pružio nam je Stanislav Vukorep, izvrstan poznavatelj povijesti ovoga kraja, kao i veliki izučavatelj (ne)prilika koje su obilježile ovaj kraj.

Stanislav razgovor počinje zanimljivom crticom iz života: '' Ne tako davne 1968 godine don Stjepan Batinović, župnik iz Hrasna, pratio je časne sestre u Njemačku. Po povratku svratio je kod kolege svećenika u Austriju, koji mu se žalio da se iseljavaju austrijska sela, te da se svi sele u gradove. Po povratku je don Stjepan je angedotu zapisao u knjigu i dodao rečenicu ''Hvala Bogu pa se ljudi iz Hrasna još ne iseljavaju''.

No, svjedoci smo da se dogodilo suprotno. Trebalo je 30 do 40 godina da se trend iseljavanja iz zapadne Europe prenese na naše područje.

Iz Hutova ćirom u svijet
''Iseljavanje je započelo nakon II svjetskog rata, kad su ljudi masovno počeli selili u Slavoniju. Naselja u Neumskom zaleđu dokrajčio je nestanak ćire, 1976 godine. Nakon što je ukinut ćiro, bilo je sela u Popovu do kojih se nije moglo doći bez ćire, a postaje u svim tim selima bile su svjetske pristupnice, gdje ste mogli izvaditi kartu, tj. bilješku, za Beč, odakle ste mogli obići cijeli svijet. '' - priča nam Stanislav, te dodaje još jednu anegdotu.

''Prije 5 godina snijeg je ravanjske konje natjerao da se spuste u selo, tj na željezničku stanicu. Nedugo nakon toga čopor vukova je došao na stanicu i zaklao jednog konja. Tom prigodom jedan stari čovjek je kazao - Godine 1901 ovuda je prošao prvi vlak, i car je održao veliki govor. A sad, 2005 godine, na istom tom mjestu, vuk zakolje konja. Teška li vremena... ''

Nestankom ćire nestao i život neumskog zaleđa
Očito je da su ćiro i željeznica bili ''žila kucavica'' ovog područja, te da su značili sve za ovaj kraj. Vrijeme, povijest i društvo se u tom kraju gleda ''prije i poslije ćire'', jer su se ukidanjem istog dogidile drastične promjene, od 1976 godina pa na ovamo.

''Svi se slažu s činjenicom da je s ćirom prestao život kakav se do tog trenutka poznavao u tim naseljima. Ukidanjem ćire preko 2000 ljudi ostalo je bez posla, otežan je prijevoz za veliki broj učenika, koji su putovali za Čapljinu, Neum, Dubrovnik... Ako se osvrnemo u povijest vidjet ćemo da je Hutovo bilo sjedište kapetanije, kasnije općine, koja je 1976 otvorena u Neumu, a posebno veliko sjedište željeznice, koja je bila i kulturni centar '' - prisjeća se Stanislav.

Ključ uspjeha i revitalizacije ovih mjesta leži u seoskom turizmu
No unatoč svim ovim problemima nada da će se život ipak vratiti postoji. Dašak optimizma daje i činjenica da se u austrijska sela, koja smo spomenuli na početku priče, polako vraćaju u prvobitno stanje, te da se sve veći broj ljudi seli iz gradova u sela.

Stanislav je također optimističan po tom pitanje te ističe kako općine Čapljina i Neum jednostavno moraju odradit mnogo toga u pokretanju seoskog turizma i turizma u zaleđu, moraju okrenuti tusirtičke grupe prema zaleđu, tako da ono postane ''krvotok'', a kasnije i konačno odredište mnogih turista.

'' Seoski turizam je jedan od koraka, a to su shvatili i sami stanovnici, pa tako na Moševićima i u Gracu ljudi već pripremaju teren za tu vrstu djelatnosti. Osobno sam ove godine bio u prilici obići zaleđe Neuma, zajedno s ljudima iz jedne istarske agencije koji imaju iskustva sa seoskim turizmom. Kad su vidjeli čime naše zaleđe raspolaže oni su ostali bez riječi, no istaknuli da tu treba jako dobra organizacija, ulaganja, pa na kraju i edukacija. Kako kažu, mi na ovom području od Bune, preko Trebinja pa sve do Dubrovnika imamo spomeničku i kulturnu baštinu koja je bolja i brojnija nego mnoga poznata arheološka nalazišta u cijeloj Europi, što su potvrdili i mnogi arheolozi svjetskog imena. '' - dodaje Vukorep.

Za kraj, Stanislav nam je poželio ispričati i jednu šaljivu anegdotu, koja uz sav humor koji nosi dokazuje i činjenicu da je zemlja Neumskog zaleđa zbilja posebna.

'' Od Hutova, nekih 35 kilometara dalje, nalazi se Popovo polje, koje je uvijek davalo posebnu vrstu kukuruza. Dosta često se, nažalost, znalo dogoditi da ga potopi Trebišnjica, pa su sretne godine bile one kad bi kukuruz uspio. Kruh koji bi se pravio od tog kukuruza bio je posebno žut. Jednom prilikom pružni radnici su sjeli pokraj pruge da ručaju, a pred svakim se žuti komad kukuruze. U to naiđe vlak s putnicima, a jedan od mnogobrojnih stranac komentira ''Gledaj kako ovi ljudi dobro žive, pred svakim radnikom po jedna patišpanja''.