Nikić: Avazov članak me pokušava diskreditirati u moralnom i političkom smislu

''Avazov me članak pokušava diskreditirati u moralnom i političkom smislu kao osobu koja se lažno predstavlja te niječe Bošnjacima narodnost, pri čem je ovo posljednje potkrijepljeno tekstom koji je u rečenom članku potpisao muftija Salem ef. Dedović. U mom članku nema uporišta za takva gledišta'', rekao je fra Andrija Nikić reagirajući na članak ''Dnevnog avaza''' od 5. svibnja 2016., pod naslovom „Fra Andrija je iznio privatne, a ne stavove 'Napretka' i HAZU-a BiH“.

Nikić kaže kako se Avazov članak bavi svime, ali ne i središnjom temom, a to je bosanski i hrvatski jezik. Dodaje kako je povod za pisanje Avaza njegova reakcija na Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku.

''Uvjeren sam da muftija Salem ef. Dedović, čije se muftijstvo, uz ostalo, ''proteže na širokom geografskom prostoru čitave Hercegovine i dijela zapadne Bosne'' vrlo dobro pozna bosanskohercegovačku povjesnicu i sudbinu triju naroda na njezinu tlu. Uvjeren sam da mu je poznat i Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550 godine (Sarajevo, 2007.) s podatcima o mnoštvu islamiziranih vlasnika baština i na dijelu njegova muftijstva. Povijest ne možemo mijenjati ni izmišljati, ali iz nje možemo puno naučiti: u ovom slučaju prvi je nauk znati i moći reći istinu'', rekao je Nikić.

Dodaje da ''sastavljači Deklaracije, vrsni Bošnjaci, započinju svoju objavu Humačkom pločom, koja se datira u približno 1185. godinu, a predstavljaju je najstarijim "bosanskim pisanim spomenikom na narodnom jeziku", premda njezin tekst započinje znakom križa i znamenom koji s bošnjaštvom nema veze: U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ovo je crkva Arkanđela Mihovila a zidao ju je Uskrsmir, sin Bretov, župi Vruljac, i njegova žena Pavica. Humačku su ploču u prošlom stoljeću svojatali Srbi, a sad, evo, u Deklaraciji postaje početkom bosanskoga jezika. S Humačke ploče prelaze Bošnjaci glatko na „raznovrsnost i brojnost" stećaka i njihovih "starobosanskih natpisa", a onda i na "druge tragove naše pisane tradicije"; pa dospijevaju na magični bosanskohercegovački "jug" kao "izvorište i središte srednjovjekovne bosanske pismenosti''.

''Nakon poimeničnoga spomena brojnih pisaca, autori Deklaracije stavljaju pod svoje skute i biskupa fra Pavla Dragičevića, i svećenika Franju Milićevića, i Antuna B. Šimića, poučavajući kako je ne samo u Bosni nego i u Hercegovini „ime jezika bosanski jezik“. Pop Martinac, suvremenik Krbavske bitke, znao je, za razliku od naših današnjih učenih bosnista, još davne 1493. da je to "jazik harvatski'', objašnjava Nikić.

U svojoj reakciji Nikić citira Senahida Halilovića te kaže kako je on Uvodu Pravopisa bosanskoga jezika iz 1995. definirao bosanski jezik.

''Halilović je 1995. jasan i nedvosmislen: bosanski je jezik nenormirani jezik koji nema osnovne priručnike: gramatiku i rječnik. Pitanje je kako može jezik s višestoljetnom povijesti biti nenormiran, tj. nemati standardnih priručnika, a istodobno reflektirati na položaj općega standardnoga jezika u Bosni i Hercegovini?'', rekao je Nikić.

Dodao je da za razliku od bosanskoga, hrvatski je književni jezik visokonormirani jezik, najotmjeniji među južnoslavenskim jezicima.

''Zbog čega i u ime čega bi se hrvatski književnici, znanstvenici, đaci i studenti u BiH trebali odreći te jezične otmjenosti i izgrađenosti?'', pita se Nikić i dodaje da je hrvatski jezik Hrvatima puno više od priopćajnoga standarda.

''On je trajni znamen nacionalne svijesti, sigurnosti i opstojnosti hrvatskoga naroda. Mnogi su ga pokušavali uništiti. Na žalost, na tu su se nečasnu listu upisali i suvremeni bosnisti. Namjesto da prionu izgradnji vlastitoga jezika za kojim tako žude, oni hodaju Bosnom, prebiru kamenje, zbrajaju postotke u udjelu stanovništva i izvješćuju javnost o novoosvojenim područjima i granicama'', dodaje Nikić.

Kaže kako ''u suvremenoj Bosni i Hercegovini jezična područja i granice ne određuju i neće određivati bosnisti nego Ustav i zakoni''.

''Hrvati ni milimetra ne će odstupiti od dosljedne primjene hrvatskoga književnog jezika u medijima, školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad god je riječ o hrvatskom stanovništvu i prostoru koji ono nastanjuje'', zaključuje akademik, fra Andrija Nikić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru.