Nestaje hercegovačka Mikena u Ošanićima kod Stoca

Tuga, čemer i jad, u najkraćem bio bi opis stanja u kojem se nalazi drevni Daorson, hercegovačka Mikena! Ne zna se odakle početi, od klupica zaraslih u travu i plastičnih boca, uništenih kanta za otpatke na vidikovcu pred kompleksom ili njegovom otužnom izgledu na prvi pogled.

Na putu do bedema neveselu sliku upotpunjava daščara, koja je sudeći po vidljivim ostacima, za vrelih ljetnih dana bila omiljeno odredište ovcama.

Djeluje poput napuštenih saluna iz filmova o Divljem zapadu. Samo još da se iza ćoška pojavi nabrusito momče s nisko pripasanim koltovima i to je to, Divlji zapad na istoku Hercegovine.

Međutim, za razliku od napuštenih gradova Divljeg zapada, zlatna žila u Daorsonu izgleda nije presušila. Netko ili nešto kopka na sve strane, na otvorenom, ispod stijena, po zidovima... Upravo nas je kavanska priča o nebrizi i devastiranju Daorsona i uspela na Gradinu, u Ošaniće.

Priče koje čusmo djeluju nestvarno, za novčićima se navodno traga uz pomoć detektora za metal i slično. Razmišljamo, ako je što i bilo ljudi su to davno pokupili, za Daorson se zna duže od stotinu godina, istraživanja se vrše još od 1961. godine. Teško da je što ostalo, možda tamo dalje prema zaravni Banja, ili dole u suhom kanjonu Radimlje gdje su nalaze mogle sprati kiše.

Ipak, kopkanje nalik lisičjoj potrazi za hranom upozorava da priče i nisu bez osnova. Ne znamo mogu li se neke vrijednosti naći, ali očito je da kopkanje po zidovima, ispod stijena pomaže njihovoj ubrzanoj razgradnji.

Zaista, i bez ljudi Daorson je vrlo ozbiljno ugrožen, neki monumentalni blokovi se doslovce raspadaju. Za helenistički grad Daorson najstarije urbano naselje u BiH, koji je 2003. proglašen nacionalnim spomenikom, očito bi najbolje bilo da nikada nije otkopan.

Ovako izložen atmosferlijama i ljudima neće još dugo izdržati. Po kamenim blokovima jasno je da istraživanja nisu pratili adekvatni konzervatorski radovi što je narušilo njihovu strukturu. Još davno načela ih je vatra.

Naime, na osnovu istraživanja utvrđeno je da su Delmati nakon osvajanja ove utvrde ilirskog plemena Daorsa, grad spalili. Procjene su da je obrana najprije popustila na prostoru glavnih gradskih vrata gdje je pronađen najdeblji sloj pepela. Iako se to dogodilo davno u prvom stoljeću prije Krista, posao su nakon otkopavanja nastavili kiša i sunce.

Andrija Pravidur pišući o kompleksu u Glasniku zemaljskog muzeja BiH, koji je uzgred budi rečeno zatvoren, svezak 52 – 2011. na stranici 299 navodi: „Helenistički urbani kompleks na Gradini u Ošanićima kod Stoca od izuzetnog je značenja za proučavanje kulturno-povijesnog razvoja helenističke kulture, ne samo na području BiH nego i cijelog sjevernog Mediterana“.

Kad je tako, a jeste po našem skromnom sudu najprije bi trebalo skoro izgrađeni pristupni put zapriječiti pestotinjak metara prije kompleksa, čime bi se kad već nema čuvara, spriječilo teže devastiranje i slično. Jednostavno kad ga se nije u stanju čuvati i u turističke svrhe koristiti, Daorson treba učiniti što nepristupačnijim ljudima. Jedino tako će nešto ostati za naredne generacije.

Po neredu i smeću očito je propao pokušaj turističke valorizacije helenističkog Daorsona za što uzgred budi rečeno nije ni bilo prometnih preduvjeta. Još od nepreglednog skretanja prema Ošanićima iz Stoca, jasno je da je to zabranjena zona za autobuse, tim putem mogu stići samo turisti avanturisti, a avanturisti očito je po kopkanju imaju svoje interesne zone.

Inače, proteklih godina svatko iz svojih razloga Daorsonom su se bavili Udruga „Troja“, općina Stolac i Federalno ministarstvo kulture. Očito je uzaludno.