Nekada odredište siromašnih Hrvata, a danas turista

El Calafate je prije sto godina bilo malo mjesto u pustoši juga Argentine gdje su siromašni Hrvati odlazili u potragu za boljim životom i uzgajali stoku, no danas je zahvaljujući turizmu jedan od najbrže rastućih gradova u toj južnoameričkoj zemlji.

Ondje živi 25.000 stanovnika a prije dvadeset godina bilo ih je tek 7.000. Njegovom glavnom ulicom, Avenijom Libertador, prostiru se hoteli, restorani, suvenirnice i turističke agencije.

Natalia Aragón ondje je došla 2002. iz Buenos Airesa, godinu dana nakon što se na Argentinu sručila teška gospodarska kriza. Tražeći posao preselila se ujaku koji je stigao malo prije nje.

“Kada sam došla mogla sam glavnu ulicu propješačiti u nekoliko koraka. Ovdje gotovo nikoga nije bilo”, rekla je ta Argentinka za Hinu.

Sada svaki dan malim autobusom vodi turiste do ledenjaka ''Perito Moreno'', udaljenog 78 kilometara. Divovsko brdo od leda nastalo prije milijun godina meka je za tisuće posjetitelja iz različitih dijelova svijeta.

“To treba doživljeti, moje riječi to ne mogu dovoljno opisati”, govori Natalia grupi turista među kojima su Nijemci, Indijci, Kostarikanci, Francuzi i Španjolci.

Tijekom ljeta na mali aerodrom pored El Calafatea sleti 15 aviona, a tijekom zime, koja trenutačno traje u Argentini, spuste se 3 zrakoplova dnevno. Stotinama kilometara uokolo prostire se žućkasto nisko raslinje, stepa Patagonije, na koju su prije sto godina kročili Europljani u potrazi za boljim životom.

Nakon što je argentinski istraživač Francisco Moreno “otkrio” to područje, gdje je nekada živjelo domorodačko stanovništvo, argentinska vlada je davala zemlju onima koji su se htjeli doseliti. Hrvati, Danci, Finci i Škoti bili su među prvim došljacima početkom 20. stoljeća. Bavili su se stočarstvom, uglavnom proizvodeći vunu za odjeću i radeći na zemlji.

Godine 1927. osnovan je tako El Calafate, nazvan po tipičnom grmu s trnjem koje raste u tom području. Deset godina kasnije osnovan je i nacionalni park pored ledenjaka, nazvan po istraživaču Morenu.

U knjizi "El Calafate, moje mjesto", lokalnog autora Maria Echerverrije Balete, spominju se Hrvati među kojima i Domingo Bodlović. On je poput mnogih drugih, bježeći od gladi, smrti i posljedica Prvog svjetskog rata došao 1920. godine u Punta Arenas, grad u Čileu koji se nalazi s druge strane planine. Šest godina kasnije stigao je u El Calafate s braćom kako bi radio na zemlji, a ondje se i oženio. Kasnije je otvorio hotel i kafić.

No sintetika je uskoro zamijenila vunu pa su mnogi u mjestu ostali bez posla. Stanovnici su krenuli napuštati to mjesto na obali Argentinskog jezera (Lago Argentino), najvećeg jezera u zemlji. Kondori i pume zamijenili su ljude sve dok prije tridesetak godina nije nanovo otkrivena atraktivnost ledenjaka.

Godine 1981. UNESCO je priznao nacionalni park Los Glaciares, gdje se nalazi ledenjak, kao prirodnu svjetsku baštinu.

“Nema loše situacije nakon koje neće doći nešto dobro”, govori Natalia prisjećajući se krize i dolaska u ovo mjesto okruženo planinama čiji su vrhovi prekriveni snijegom. Nije joj žao što je napustila 3.000 kilometara udaljeni glavni grad Buenos Aires.

“El Calafate nema kino niti slične sadržaje, živimo jednostavno, no sretno zbog prirode”, ističe.

Deseci turista hodaju uređenim šetalištem oko ledenjaka zapuhnuti planinskim svježim vjetrom i obasjani suncem. Tišinu svako malo prekine odron komada leda. Poput grmljavine se čuje ledenjak dok pušta dio bijele površine u jezero.

“Ne bojimo se globalnog zatopljenja i klimatskih promjena”, kaže Natalia. “Ovdje blizu Antarktike to nije opasnost kao na Arktiku”, dodaje.

Uvjerena je kako će i buduće generacije gledati 70 metara visoki ledenjak, a turisti nastaviti unositi život u to malo mjesto na jugu zemaljske kugle.