Naselje u Poljskoj za katolike - naizgled obično, ali nešto ipak drugačije

U Poljskoj se sve češće grade takozvana tematska naselja. U njima bi trebali stanovati ljudi sličnih svjetonazora.

Zasad je to samo rupa u zemlji, ali do kraja godine bi tu trebala biti gotova kuća Sylwije Zborowske. Na proljeće bi ona trebala useliti u svoj novi dom. Ova 32-godišnjakinja je sita nebodera u Varšavi i sad želi živjeti u naselju Łomianki, oko pola sata vožnje automobilom od središta grada. Stambeni blok koji se tu gradi ima 32 stana i zove se „Przystan" (luka). Zborowska s ponosom opisuje kako će izgledati njezina buduća kuća.

„Przystan" je jedan od brojnih sličnih stambenih projekata u Poljskoj. Tržište obiteljskih kuća građenih kao dvojni objekt s terasama buja. Na prvi pogled kuće izgledaju kao i u drugim naseljima, ali ovdje je ipak nešto drugačije: svaka nekretnina ima svoga sveca zaštitnika.

„Stalo nam je do toga da spojimo ljude koji se međusobno dobro razumiju, koji imaju neku zajedničku osnovu. To je vjera u Boga", kaže u razgovoru za DW Kamil Kwiatkowski, koji se predstavlja kao pokretač projekta. Priča i o „krivom" izvještavanju, ismijavanju („Ima li na ulazu ispovjedaonica?") i čak komentarima punim mržnje.

Na pitanje DW-a što mora imati netko tko bi tu htio kupiti nekretninu, Kwiatkowski sarkastično kaže: „Kao prvo trebamo potvrdu od biskupa, koji se mora javiti nekom župniku – a sve na kraju mora potvrditi papa." A onda ipak objašnjava da se vjera ni na koji način ne provjerava, da svatko tu može kupiti nekretninu.

Kapelica, krunice, križevi

Dvije trećine kuća su već prodane, kaže Kwiatkowski, po cijeni od oko 5.000 zlotija po kvadratnom metru (oko 1.000 eura). To je znatno ispod cijena novogradnje u poljskom glavnom gradu koje se ponegdje kreću od 4.000 do 5.000 eura.

U naselju će biti i mala kapelica. U zidove svake kuće bit će ugrađene krunice, križevi ili neki osobni predmeti kupaca. „Ljudi koji ovamo dolaze to jako prihvaćaju. Donose krunice svojih baka, mali križ ili nešto drugo što za njih ima duhovno značenje", priča Kwiatkowski. I za djecu će se pobrinuti, planirano je igralište i dječji vrtić za stanare.

Život bez djece

Potpuno drukčije je zamišljeno naselje koje bi uskoro trebalo nastati u Šleziji. Tu bi trebali doseliti samci ili parovi bez djece i stanovati bez dječje buke i straha da bi lopta mogla uletjeti kroz prozor.

Kulturologinja Aleksandra Kunce, koja radi na Šleskom sveučilištu u Katovicama, sumnjičava je prema takvom razvitku. Podsjeća na izjavu njemačkog filozofa Martina Heideggera da smo mi u stanju izgraditi kuću, ali da ne znamo u njoj stanovati.

„To funkcionira kao bunker"

Kunce smatra da takva „tematska" naselja imaju temeljnu grešku u redoslijedu. Ako uopće onda bi takva naselja trebala nastati sama od sebe. Stanovanje sa susjedima koji slično misle ili su slične starosne dobi za nju je „karikatura" stanovanja.

„To funkcionira kao bunker: u njemu se, istina, osjećamo sigurno, ali istovremeno gledamo gdje je neprijatelj." Ona smatra da to stvara strahove i podsjeća da „ljudi na kraju krajeva moraju jednom izaći u svijet, tamo gdje svi drugi vrebaju". Ona drži da u tematskim naseljima ne može biti govora o egzistencijalnoj sigurnosti, nego upravo suprotno.

Kunce napominje da u Poljskoj već godinama vlada trend izgradnje ograđenih stambenih blokova. Najpoznatije takvo naselje je „Marina Mokotow" u južnom dijelu središta Varšave. Čitav dio grada izgleda kao utvrda, s ogradom i čuvarima na ulazu. I to iako Varšava po statistici kriminala nije osobito ugrožena.

Kulturno i sociološki Kunce tumači sklonost ograđivanju razvitkom u Poljskoj nakon pada komunizma i rastom blagostanja u poljskom društvu. „Imamo posla s diletantskim kapitalizmom, koji je odjednom tu. Trebat će vremena za povratak starim pravilima građanskog života." Kunce smatra da se stanovnici ograđenih naselja neće osjećati sigurno, nego ograničeno.

Želje investitora

Tako misli i Katarzyna Rokicka-Müller iz arhitektonsko ureda mamArchitekci. Ona već 20 godina radi na projektiranju stambenih naselja. Ona slijedi želje investitora, često protiv vlastitog uvjerenja.

„Svih ovih godina sam ohrabrivala investitore da vode računa o dobrim odnosima s lokalnom zajednicom i da se zalažu da u njihovoj okolini nastane nešto novo. Ja sam za držanje prostora otvorenim da se ljudi mogu susretati. Ali, nikad nisam projektirala naselje koje nije trebalo biti ograđeno", kaže Rokicka-Müller.

Sloboda u starogradnji

Rokicka-Müller živi u starogradnji – skupa s ljudima iz različitih slojeva. To da nije ograđena daje joj osjećaj slobode. „Oni koji žive u zatvorenim naseljima žive u kavezu. Ja nikad tamo ne bih uselila, jer to bi ograničavalo moju slobodu", kaže ona dodajući da poljsko društvo, koje je ionako polarizirano, ne treba dodatna ograničenja.

Sylwia Zborowska, buduća stanovnica kršćanskog naselja u Lomianki, odbija prigovor da se ona i drugi stanari žele izolirati. Ali, sumnjičava je prema naselju bez djece. „Odlukom da ovdje živimo mi biramo svoju sigurnu luku, ali pritom ne želimo socijalno razdvajanje", naglašava Zborowska.