Napustio grad i postao prvi stanovnik vlašičke Galice

Umirovljeni električar Pero Čabro iz Travnika odlučio je odseliti iz grada. Više nije mogao podnositi buku automobila, smrad ispušnih plinova i jake sirene jer je stanovao u blizini bolnice uz samu prometnicu. Samo 300 metara od njegove vikendice na Galici i njegov otac je živio sam punih 15 godina. Jedini problem imao je s poštarom jer ga nije mogao naći, ali i dostavu pošte je riješio na zanimljiv način.

"Želio sam napustiti grad i evo već pet godina živim kao jedini stanovnik Galice na Vlašiću. Istina živim na Galici ali sam prijavljen u Šišavi jer ovi iz CIPS-a kažu da me ne mogu prijaviti na Galici. Htio sam na Babanovac. Radnica u CIPS-u kaže ne može ni Babanovac. Što može? Kaže ona Šišava. Meni svejedno samo neka nisam u Travniku. Prije odlaska u mirovinu planirao sam se povući ovdje u planinu jer želim mir, tišinu za razliku od gradske buke i smoga. Moj otac je također bio električar i on je živio sam ovdje u blizini u svojoj vikendici punih 15 godina. Mislim da moja odluka ima malo i "genetike". Mnogi me pitaju a kako žena na to gleda? Kažem kada imate dobar brak onda to i nije velik problem. Dođe i ona ponekad ali njoj je ljepše u gradu", rekao je za Anadolu Agency (AA) Pero Čabro.

Zanimljivo da smo Peru zatekli kako razbija jednu stijenu u blizini svoje kuće. Želi sagraditi pušnicu za meso. Iako ima 60 godina izgleda veoma vitalan.

"Cijeli dan sam radio sa velikom bušilicom (kobrom). Svega me rastresla ali što god sam odlučio to sam i realizirao. Tako će biti i sa ovom stijenom. Razbit ću je prije ili kasnije i sagraditi pušnicu. Zdravstvenih problema nemam. Volim društvo, veselje a često zasviram i harmoniku. Moji susjedi vikendaši kada odlaze u Travnik kažu blago tebi Pero ti ostaješ a mi se moramo vratiti", pričao je dok pokazuje stare predmete koje je smjestio na zidove u svojoj konobi.

Tu su radio aparat iz tridesetih godina, razne lampe i fenjeri, pisaća mašina stara više od pola stoljeća, njegova prva harmonika, itd...

Na pitanje kako mu poštar dostavlja poštu, odgovorio je:

"Eh tu je bilo malo problema u početku. Nekada je bila pošta na Babanovcu ali sad je više nema. Poštar koji nosi poštu iz Turbeta ima moj broj mobitela ja njegov i ako je nešto dobro onda ga počastim pićem ako je plava koverta onda nema pića i tako. Dakle i taj sam problem riješio i poštar me redovito zove ako ima pismo ili neku drugu pošiljku za mene".

Pero nam je otkrio tajnu kako nije volio Vlašić dok je bio mladić. Za njega je ova planina bila noćna mora.

"Radio sam u elektroprivredi. Možete misliti kada padne veliki snijeg obori bandere a mi moramo pješice prtiti da dođemo do stupova i to popravimo. Nije bilo strojeva kao danas. Sve se ručno radilo. Koliko sam puta gotovo promrzao dok smo zimi rješavali kvarove po vlašičkim selima. Međutim nešto slično dogodilo se i prije tri godine. Ovdje je napadao veliki snijeg preko noći a jedan moj susjed koji radi u Švicarskoj trebao je lijekove. Planina, veliki smetovi, nanosi a on bez lijeka. Stavljao sam svoje krplje na noge i pješice do prve putne komunikacije do koje je mogao biti dopremljen lijek. Tada sam se prisjetio mlađih dana ali ovo mi je bilo posebno zadovoljstvo. Pomogao sam čovjeku i spasio mu život", govorio je Pero Čabro.

Pero je živa enciklopedija. O njegovim podvizima kako lovačkim tako i onim sviračkim mogli bi knjigu napisati ali on je ostvario svoj san. Koji mu je gore na Galici i miran i dubok poput vlašičkog snijega kada ga ujutro obasja sunce.