Najstariji grad na svijetu iskopan je 1850. godine

Uruk je mezopotamski grad kojeg povezujemo sa Sumerom i kasnije Babilonom. U jednom je trenutku bio najvažniji grad u staroj Mezopotamiji, kolijevki civilizacije. Danas se taj predio nalazi u Iraku i nalazište se zove Warka. Tisuće su glinenih pločica iskopane iz onog što je nekada bio Uruk, a što dokazuje da je zaista bila riječ o vjerskom i znanstvenom centru. Upravo ovdje, sudeći prema magazinu Archeology, napisani su najstariji tekstovi. Riječ je o klinastom pismu, seriji simbola koji se utiskuju u mokru glinu.

Grad heroja Gilgameša

Razvijeno je 3.200 godina prije Krista od strane sumeranskih pisara upravo u Uruku. Kombinacija oblika predstavlja različite zvukove, pa se mogao prilagoditi čitavom nizu jezika. Pismo su koristile brojne kulture oko 3.000 godina.

Uruk je poznat i kao grad heroja Gilgameša. Mitološki sumeranski kralj postao je poznat u modernom svijetu nakon otkrića zbirke priča "Epa o Gilgamešu" - 1853. godine. Čak 12 ploča ispisanih klinastim pismom na kojem su priče zapisane otkrio je arheolog Hormuzd Rassam na mjestu gdje je bila kraljevska knjižnica kralja Asurbanipala.

"Pisanje ukazuje na to da je zaista, 2.600 godina prije nove ere postojala stvarna osoba imena Gilgameš", kaže profesor John Maier sa njujorškog koledža u Brockportu. Također se smatra i kako je to i biblijski grad, spominjan u Starom zavjetu.

Arheolozi pak govore o devet perioda rasta grada od običnog naselja do prvog urbanog centra svijeta. Prvo naselje datira oko 5.000 godina prije Krista. Prema popisu sumeranskih kraljeva (koja zaista postoji i pisana je klinastim pismom) Uruk je utemeljio kralj Enmerkar oko 4.500 godina prije Krista. Uruk je narastao od malog sela okrenutog obradi zemlje u kompleksni centar, piše Express.hr.

Promjena klime

To se, djelomično, dogodilo i radi promjene klime. Taj je dio imao sve manje kiše pa su ljudi migrirali iz planina bliže Eufratu. Od tada se tok Eufrata promijenio, što je jedan od razloga početka propasti grada. U zelenom i plodnom polumjesecu populacija Uruka nastavila je rasti kroz rani (4.000 - 3.500 pr. K.), srednji (3.800 - 3.400 pr. K.) do kasnog perioda (3.500 do 3.100 pr. K).

Usavršile su se tehnike uzgoja hrane i navodnjavanja, i stvaran je višak hrane za zajednicu. Oko 3.200 godine prije Krista grad Uruk bio je, vjerojatno, najveće naselje u južnoj Mezopotamiji, i vjerojatno na svijetu.

Bio je urbani centar premrežen birokracijom, vrlo stratificiranim društvom i profesionalnom vojskom. Organizacija Uruka je postavila tlocrt, u doslovnom i prenesenom značenju, za sve sljedeće gradove s kojima smo danas upoznati. Postoje i glinene pločice koje navode popis zanimanja, kojih je više od sto. Kako se grad polako bogatio, oni "na vrhu" htjeli su pokazati svoje bogatstvo i moć, pa se trgovalo s dalekim carstvima, sve do delte Nila. Uruk je bio neobičan, piše Vintage News, i kada su u pitanju arhitektura i umjetnost. Do danas su opstali monumentalni ostaci građevina čiji su zidovi ukrašeni mozaicima bojane gline, u koju su utisnuti različiti ukrasi. Sve je to iskopano iz zemlje.

Upravo je lice Ištar ovjekovječeno na vjerojatno prvoj skulpturi ljudskog lica. U srcu su Uruka dva velika kompleksa hramova. Jedan je posvećen božanstvu neba Anu, a drugi Inanni (ili Ištar), božici ljubavi, prokreacije i rata. Bilo je i više no jasno koji dio grada pripada kojem božanstvu.

Izgubio na važnosti ali nije napušten

Tijekom bitke za Bagdad 2003. ukradena je i ratnička maska, stara tisuće godina, koja je onda opet pronađena zakopana u polju kraj Bagdada. Iako se tradicionalno vjeruje kako je veliki zid Uruka sagradio upravo kralj Gilgameš, a tako piše i u epu, vjerojatnije je kako je napravljen tijekom vladavine kralja Eannutuma. Taj je zid "obuhvaćao" populaciju od gotovo 80.000 ljudi, u doba kada su Mezopotamijom vladali gradovi-države.

Oko 2004. godine prije Krista došlo je do sukoba između Sumerana i Elamita, a u tome je nastradao i Uruk. O tome govori i ep o Gilgamešu. Oko 2000. godine prije Krista Uruk je izgubio na važnosti, no nije napušten. Posljednji stanovnici živjeli su tamo u doba širenja Islama na Perziju u 7. stoljeću. Ponovno je lociran i iskopan 1850. godine od strane arheologa Williama Loftusa.