Na današnji dan: Veliki dubrovački potres 1667. godine

Činjenica je da su primorski krajevi trusnija područja zbog rasjeda koji postoje u morima. Dubrovnik je u svojoj povijesti zabilježio više od tisuću potresa.

Prvi s katastrofalnim posljedicama pogodio je grad 1520. godine, ali dosad najsnažniji bio je onaj 6. travnja 1667. godine jačine 7,4 stupnjeva po Richteru, u 8 sati ujutro. Jedan je to od najjačih potresa koji su pogodili neko područje današnje Hrvatske.

Prvi i glavni udar koji je odredio budućnost Grada i njegovih stanovnika bio je kratak, ali neobično snažan, a slijedili su ga odmah zatim potresi slabijeg intenziteta.

Poginulo je pet tisuća ljudi što je bilo oko 80 posto tadašnjeg stanovništva Dubrovnika. Ovo je bila najveća katastrofa u dotadašnjih 1200 godina povijesti Dubrovnika.

Golemo kamenje kotrljalo se s brda Srđ i rušilo sve pred sobom. Snažan cunami poharao je luku. More se nekoliko puta povlačilo i pri povratku razbijalo brodove o obalu. Pukotine su se pojavile u zemlji, a izvori vode su presušili. Uzvitlana prašina bila je toliko gusta da je zamračila nebo.

Nakon trusnog udara zgrade su se nastavile urušavati, padali su rasklimani zidovi, dijelovi brda Srđ otkidali su se u obliku gromada stijena te se, uz zaglušujuću buku, kotrljali prema gradu. Srušenim gradom odjekivali su krikovi preživjelih i ranjenih, plač zatrpanih koji se, zbog kamenja ili greda koje su na njima ležale, nisu mogli pomaknuti.

U luci se more tri puta povuklo ostavljajući brodove na suhom, a onda opet velikom snagom nadolazilo lomeći obalu i ostatke brodica. Tvrđava sv. Ivana dva se puta otvorila i zatvorila, ali se nije srušila.

Snažan vjetar je raspirio vatre s ognjišta i izazvao požar koji je gorio sljedećih 20 dana i progutao neprocjenjivo materijalno i kulturno blago koje je nastajalo tijekom stoljeća.

Neozlijeđeni su u strahovitoj panici pokušavali izići iz Grada ostavljajući svoje srodnike zatočene pod srušenim zidovima domova. Oni koje je trešnja zatekla u postelji polugoli su panično preskakali preko ruševina i leševa koji su iz njih virili. Nisu razmišljali ni o čemu drugom, nego kako spasiti život i uteći što je moguće prije iz tog kolopleta smrti.

Možda najbolje to ozračje beznađa i straha očituje nekoliko rečenica koje je kanonik Bernard Giorgi napisao potkraj travnja Stjepanu Gradiću u Rim. "Nijesam kadar da vam opišem naš rasap, jer nemam sigurna mjesta da naslonim glavu. Ruševine, vatra i pljačkanje svršili su grad".

Potres je pogodio grad u politički vrlo nezgodnom trenutku, usred Drugog kandijskog rata između Mlečana i Turaka. I jednima i drugima bi zauzimanje Dubrovnika dalo veliku prednost u ratu, no dubrovačka je diplomacija čak i u ovim okolnostima uspjela sačuvati samostalnost Republike.

Dubrovnik se uspio održati na nogama i ponovno izgraditi iz pepela, no nikada nije uspio povratiti snagu kakvu je imao u najboljim danima.

Mnoge crkve su uništene (katedrala). Relativno neoštećeni ostali su samostani i crkve dominikanaca i franjevaca, crkva svetog Vlaha, crkva svetog spasa, Sponza te zidine.

Ovaj potres djelovao je i na Split, Šibenik, Zadar, Trebinje, Mostar i Crnu Goru (najdramatičnije u Kotoru).