Prije 539 godina preminula posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić rođena je 1425. godine u Blagaju kod Mostara, žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, proglašena blaženom, članica franjevačkog svjetovnog reda.

U narodu se tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom, iako povjesničari tu ulogu nesumnjivo pripisuju kraljici Mari (1447. – 1495.), ženi posljednjeg bosanskog kralja Stjepana i kćeri srpskog despota Lazara Brankovića.

Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju pored Mostara od majke Jelene i oca Stjepana Kosače, koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Fridrika III. nazvan “Herzog”-om, što na njemačkom jeziku znači “vojvoda”. Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao naslov Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku “herceg od Svetog Save” (po srpskom svetitelju Savi Nemanjiću). Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje – Hercegovina.

Dolazi iz humske velikaške obitelji iz Hercegovine Kosače, otac joj je bio Stjepan Vukčić Kosača, braća su joj bila veliki vezir Osmanskog Carstva Ahmed-paša Hercegović, također i Vladislav Hercegović Kosača, Vlatko i Stjepan te sestra Mara.

Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćeri, Katarine Kosače i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile čvrsto ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina se morala odreći bogumilske vjere i postati rimokatolkinja.

Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj Bosne i Hercegovine i s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je dan naslov kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.

Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica Katarina, koja se privremeno sklonila u Ljetnikovac “Kozov Grad” iznad Fojnice, konjima, po legendi “naopako” potkovanim, sa pratnjom povukla se na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića.

Taj mač je pohranila “pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva”, kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju neovisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti “radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere”.

Njezinu djecu Šimuna i Katarinu su oteli Turci i prisilno ih poturčili. Prema sultanovoj naredbi, poslani su u Carigrad na njegov dvor. Katarina je umrla putem i pokopana je po islamskom obredu u Skoplju, gdje joj se i danas nalazi turbe koje je podigao utemeljitelj Sarajeva Isa-beg Isaković (jedna od rijetkih žena u čiju je čast sagrađena ovakva vrsta mauzoleja). U turskim izvorima princeza Katarina se spominje kao Tahiri Hanuma. Šimun je na sultanovom dvoru preodgojen u duhu islama i kasnije je ostvario važnu vojnu karijeru u Osmanskom Carstvu. U povijesti je ostao zabilježen kao Ishak-beg Kraljević od Karasija.

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478., godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglašena blaženom.

Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ako se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.

Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce.

Povjesničari posljednjom bosanskom kraljicom smatraju kraljicu Maru, koja je bila supruga posljednjeg bosanskog kralja i kći despota Srbije, a ne Katarinu koja je bila supruga pretposljednjeg bosanskog kralja. Katarina je bila kraljica, odnosno prva žena Bosne, tijekom svog braka sa Stjepanom Tomašem. Budući da je njen brak s Tomašem završio njegovom smrću 1461. godine, a na bosansko prijestolje sjeo Katarinin posinak Stjepan Tomašević, položaj kraljice Bosne (prve žene kraljevstva) zauzela je Tomaševićeva supruga Mara Branković. Tomaševićevom smrću Mara je ostala udovica posljednjeg bosanskog kralja, odnosno posljednja bosanska kraljica.

Iako je neosporna činjenica da Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica, ona je bila posljednji član kraljevske loze koji se borio za ponovnu uspostavu kraljevine, koju su osvojili Turci. Uzroci legendi o Katarini, posljednjoj bosanskoj kraljici temeljito su ispitivani i povjesničari smatraju da su uspjeli otkriti razlog. Naime, nakon smrti njenog posinka, kralja Stjepana Tomaševića 1463, Katarina je ostatak svog života provela pokušavajući dobiti pomoć za obnavljanje bosanskog kraljevstva.

Pri tome, Katarina je polagala pravo na bosansko kraljevstvo, a Marija ju je podržavala, ili se nije protivila. Osim toga, Katarina je sa sobom u progonstvo ponijela i sve kraljevske oznake (i krunu), koje su se prenosile s kralja na kralja, simbole kraljevske moći. Obje činjenice govore da je ona utjelovljavala posljednji oblik bosanskog kraljevstva, tj. da je sukladno tome bila posljednja bosanska kraljica. Zbog toga je se neformalno smatra posljednjom bosanskom kraljicom, iako ona to formalno nikad nije bila.