Mutno-propagandistički sklop turskog tv-serijala 'Sulejman Veličanstveni'

Zaluđenost hrvatske publike kroz posljednja dva-tri mjeseca, koliko se otprilike prikazuje televizijska igrana serija s povijesnom tematikom, dosegla je čini se vrhunac. Jer o toj seriji priča se u kafiću, uredu i na hodnicima. Stigla je laka zabava za večernje sate! Izvrstan recept za bijeg od općeg hrvatskog sivila i bijede. Odavno se ne sjećam tolike zainteresiranosti za neki tv-uradak u nastavcima. Možda samo „Dinastija“ iz osamdesetih i „Esmeralda“ iz devedesetih godina prošlog stoljeća. No to sada i nije bitno.

Idemo razmotriti ovaj specifični neobični fenomen suvremenog doba! Navedena igrana serija krajnje je privlačna tek prosječnom gledatelju koji je neupućen u povijesnu tematiku i nesklon čitanju. U pitanju je lepršav, nakićen, intrigantan i površno-stručnjački konstruiran sadržaj koji nudi samo neke osnovne povijesne navode i to vrlo diskutabilne naravi. Isti taj sadržaj lako vas privuče u radnju u kojoj je krajnji i glavni cilj veličanje osmanlijsko-turskog naslijeđa i vojno-osvajačkih poduhvata. Bogata kostimografija uistinu, određeni likovi vrlo duhovito oslikani, zanimljive vrtne i dvorske lokacije - elementi su vrijedni pozornosti. Slabije su pak računalne rekonstrukcije bitaka i pojedinih lokacija, a povijesni likovi krajnje uljepšani – dakle prikazani nerealno.

Ako ćemo o istini - u Osmanlijskom Carstvu u ono doba, prve polovice 16. stoljeća, nisu se nosile haljine i oprave zapadnjačkog stila kao što se prikazuje. Odjeća često ne odgovara aktualnom vremenu, a kamoli stilovima odijevanja. Muslimanske žene su bile pokrivene i nipošto nisu hodale uokolo s raskošnim čipkastim haljinama s vezicama i dekolte otvorima. O sultanovom haremu i odnosima na dvoru ne treba. Onoliko spletki je bilo, zapravo i više, tako da je tu točnost koliko toliko pogođena. Likovi turskih ratnika, plemića i vojnika prikazani su uljepšano, u ruhu krajnje dotjeranosti, naprednosti po oblačenju i oružju – što je bio običaj samo kod elitnog vladajućeg sloja, a ne opća društvena pojavnost kao što je prikazano u seriji. Vrhovni lik sultana Sulejmana (''Vladara tadašnjeg svijeta'' - kako ga tamo imenuju) predstavljen je pak kao velikodušan, milostiv, blag, umjeren u jelu i piću, tolerantan prema drugim vjerama i kulturama itd., itd.

Turci su u srednjem vijeku i kasnijim razdobljima bili osvajači i porobljivači. To je istina. Čitava struktura tadašnjeg rastućeg Carstva temeljila se na osvajačkoj i ekspanzionističkoj politici krajnje agresije prema susjednim zemljama i crpljenju resursa osvojenih. Pogotovo je politika proboja prema zapadnom kršćanskom svijetu bila prioritena i važna, a u nju se vojno-politički i geostrateški ulagalo ponajviše.

U svom višestoljetnom nadiranju prema Europi, iza turskih vojski ostajala je najčešće pustoš, palež i otimačina tuđih dobara i vrijednosti. Legalizirana pljačka podsjećala je na onu mletačku samo u mnogo većim razmjerima i pri provođenju je bila daleko okrutnija. Osmanlijski zapovjednici i izvršitelji bili su ljudi skloni spletkama i nasilnom uklanjanju protivnika za sitnicu, među njima bilo je okrutnih manijaka kojima su najuobičajenije metode bile nabijanje ljudi na kolac, sječenje glava na veliko i transport istih u kolonama volovskih zaprega, otimačina djece i prevođenje na islam, rušenje i zaposjedanje crkava i slična ''Bogu ugodna djela''.

Neke narode nastojali su potpuno izbrisati, kao primjerice Armence, a neki se nisu dali iako su bili pod osvajačkom čizmom čak četiri stoljeća. Dobar primjer predstavljaju Srbija i BiH. U Srbiji su počeli normalno disati tek kad su se s razvojem nacionalne svijesti u 19. stoljeću digli na opći narodni ustanak protiv feudalnih maloazijskih okupatora. U BiH kršćani su imali mala ili nikakva prava. Crkve i samostani nisu se smjeli obnavljati bez izričite dozvole tadašnje vlasti u Carigradu, a to je bilo vrlo rijetko tako da su nebrojene crkve i bogomolje propadale. Mise i propovijedi održavale su se u tajnosti i strahu od odmazde jer sve kršćansko bilo je karakterizirano kao nevjerničko i nezakonito.

Isticanje križa je također bilo zabranjivano, a nerijetko su se sa svetinjama i pronađenim relikvijama lokalni turski moćnici ismijavali izvrgavajući ih krajnjem ruglu na očigled cijele vjerničke kršćanske zajednice. O razvoju društva i društveno-ekonomske infrastrukture dovoljno je reći kako turski namjesnici kroz više od dva stoljeća nisu napravili poštenog puta kroz Hercegovinu već su koristili ono što su zatekli. Tu i tamo osvanuo bi neki most ili ćuprija poglavito za vojne potrebe - budimo pošteni.

Sukob s Ugarsko-hrvatskim kraljevstvom prikazan je jako površno i samo manjim dijelom sagledan s obje strane. Kralj Ludovik prikazan je primjerice kao neka obijesna plemićka lutka koja usput izgledom ne sliči klasičnom Europljaninu. Istovremeno, europski kraljevi kao blijede i neuvjerljive ličnosti koje izbjegavaju izravan sukob s tzv. junačkom turskom pobjedničkom vojskom. To je samo djelomično točno ali je pravi razlog tadašnje nejedinstvo kršćanskih kraljeva i nepostojanje jedinstvene kršćanske Lige koja bi pružila otpor religijsko-militarističkoj agresiji i ekspanziji s Istoka, a ne nekakav strah koji su im u kosti utjerale spretne i neustrašive Osmanlije s istoka.

U bitkama turska vojska koristi topove tako spretno pa čak i s njom razara mostove i pruža otpor u mobilnoj bitci skupa s nekakvim streljačkim vodovima u kojima stoji ''neopjevani junak do junaka''. Treba naglasiti kako je u to doba topništvo uglavnom bilo korišteno za statično-opsjedne akcije, a turske postrojbe bile su uglavnom mobilno-upadne (trkačko-opkolne s naglaskom na iznenadne upade i taktikom ''udri i bježi'', pojedini kroničari tog vremena nazivali su ih trkačima i palikućama) s lakšim oklopom i nedorasle izravnom srazu s kršćanskim oklopnim konjaništvom.

No i to bi se dalo probaviti da u seriji nije riječ o potpunom propagandističkom uveličavanju jedne strane i to na način koji kao da je financirala Turska Vlada i premijer Erdogan čije su težnje i sanje već mnogima poznate kroz medijske istupe. O tome bi se moglo u posebnoj temi.

Ovdje je riječ o tome da je serija na hrvatskim medijima prihvaćena bez većeg i ozbiljnijeg propitivanja i kao sama po sebi razumljiva, a radi se o jednoj teškoj propagandi zapakovanoj u lijepu ambalažu prilagođenu mentalnom sklopu današnjeg potrošačko-medijskog vremena koje ne trpi slojevit, miran i sistematičan pristup. Suvremeno doba ''kruha i jeftine zabave preko 101 elektroničkog kanala'' prihvatilo je i prihvaća i ovakve manipulativne uratke u nastavcima. Dobro za popunu medijske praznine, a što se tiče tužne hrvatske (ne)svjesti i nevoljnosti reći ću kako je glupost uvijek jaka sila! U svoj ovoj priči čast izuzecima koji su učili i uče na povijesti. Nama kao narodu čini se novo-Turaka, novo-Habsburgovaca, novo-Ugara nikad dosta.

I na kraju završit ću s jednom mišlju...

Nije grijeh biti obmanut, grijeh je znati da te obmanjuju i po tom pitanju ne učiniti ništa ili još gore – prihvatiti obmanu kao normalno stanje!