Mostar je grad najdugovječnijih ljudi u BiH s 52 stogodišnjaka

U Mostaru, koji je poznat kao grad svjetlosti i sunca, živi najviše najdugovječnijih ljudi u Bosni i Hercegovini.

Prema podacima Agencije za identifikacijske dokumente, evidenciju i razmjenu podataka Bosne i Hercegovine (IDDEEA), koje je iznio šef Kabineta direktora u IDDEEA BiH Goran Rakić, potvrđuje da u Mostaru živi najviše stogodišnjaka.

"Broj evidentiranih osoba u BiH koje imaju 100 i više od 100 godina bez obzira da li imaju evidentirano prebivalište ili boravište iznosi 850. Od toga je a na području HNŽ 101 osoba. Na području Mostara sa 100 i više od 100 godina evidentirane su 52 osobe, od kojih je 14 muškaraca i 38 žena", ističe Rakić za Anadoliju iznoseći najnovije podatke za travanj2019. godine.

Nana Fata ima 111 godina

Živi svjedok dugovječnog života u srcu Hercegovine je Fata Husić, rođena Trnovac, koja u 111. godini u mostarskom naselju Zalik živi u obiteljskoj kući svojih unuka.

Još uvijek je vitalna te svakodnevno obavlja dosta poslova kojih se ne bih postidjeli i dosta mlađi od nje, a tvrdi da je najstarija ne samo u Mostaru nego i čitavoj Hercegovini, piše Anadolija.

"Od Nevesinja, od Rabine do Bijelog Polja najstarija sam. Nikog mog akrama nema, ni muška ni ženska", tvrdi Fata.

Unatoč godinama ona se dobro osjeća i uživa u životu i svakodnevnim posjetama svojih potomaka i njihovih prijatelja, koji ju ne ostavljaju samu.

Nana Fata kaže kako još uvijek može obavljati molitvu, da zna dosta sura iz Kur'ana i da to svaki dan ponavlja.

"Vidim i sada, Bogu šućur, i nešto čujem, a kad je nešto ružno, baš volim i što ne čujem", kaže kroz smijeh Fata, navodeći kako je ne čuti ono što ti ne odgovara jedna od metoda dugovječnosti, jer ako ne čuješ što ti ne odgovara nećeš se ni sekirati.

Voli raditi

Za AA govori kako hoda po kući, a kad može, opere i suđe.

"Ruku sam lomila pa ne bude uvijek dobro, ali ja im kažem, ako nije dobro ponovite. Ja ne mogu nego kako mogu", kazuje Fata.

Ističe da nitko od nje ne očekuje da radi bilo što, ali ona tako voli, jer je naučila.

Govori da je u životu naučila dosta toga, od molitvi do životnih vještina. Preživjela je tri rata i razne tegobe, ali je uvijek ostala jaka i privržena obitelji. Najviše žali što nije mogla ići u školu i steći obrazovanje kao današnje žene.

"Kad sam bila cura žensku se nije dalo u školu da uči. Samo muški su išli u školu po četiri razreda i to je velika škola bila. Kad sam se udala, onda poče onaj srednji rat (Drugi svjetski rat), žalosna ti majka. Kad Tito (Josip Broz Tito) dođe, on je pametan za to bio, pa naredi da svako žensko mora u školu ići od sedme godine, a prije ne da u školu, da žensko ide u školu eto kakav mi je vakat bio", priča Fata.

Ona je, kako ističe, kasnije naučila svašta, iako gazi 111. godinu uspješno koristi modernu tehnologiju, redovito gleda televiziju i putem medija još uvijek doznaje mnogo zanimljivosti.

Od svih vaktova danas je kako tvrdi vrijeme najljepše za življenje, posebice za žene.

"Svaka školu može učiti dokle ona hoće i dokle može samo ako ima uma i pameti, a pamet je glavna i um, najviši car. Ako imaš pamet, imaš sve, ako imaš uma pamti i u dobru i u zlu. Ako bude dobro i jeste dobro, ako bude zlo pamti ga, jer znaš da ne valja. Što god se radi, radi, šta god znaš, pamti, a radi. Što god uradiš poslije će ti valjati", savjetuje Fata, navodeći kako je svakom čovjeku potrebna vjera u Boga i sabur u životu da bi ostalo bilo kako treba.

Život proveo kao čoban

U mostarskom naselju Cernica živi Ibrahim Isić, rođen 1922. godine. Starac na pragu vijeka života, mladost je proveo kao stočar u Podveležju. Težak život je obilježilo putovanje preko brda i planina po pazarima kako bi prodao stoku.

Vrijeme provodi u društvu četvero djece, 11 unučadi i njihovim nasljednicima koji mu poklanjaju pažnju, jer iz sigurnosti doma ne izlazi.

"Ne izlazim odavno nikuda. Išao sam prije u džamiju tu i klanjao, išao na podne i na ikindiju, sad ne mogu, ne smijem da hodam", kaže Ibrahim za Anadoliju.

No molitvu ne propušta ni u obiteljskom domu gdje je okružen ljubavlju i razumijevanjem, a sve što se vani događa saznaje od svojih najmilijih i putem medija, koji mu svakodnevno donose i zanimljive sadržaje putem televizijskih ekrana.

"Svašta gledamo, svakakvih čuda, partizana, četnika, svašta, političare, onda one hafize i hodže, sve to bude na televiziji", kazuje Ibrahim.

Često se sjeti i života kad je bio u punoj snazi

"Prije sam bio čoban, čuvao sam stoku, ovce, koze, konje. Sve smo prije imali. Nikad nisam radio na državnom poslu i sada nemam mirovine", kaže Ibrahim. No to što nema mirovinu, ne smatra problemom nitko u obitelji, jer kako kroz smijeh kažu njegova mirovina su njegova djeca koja mu omoguće sve što treba.

"Volio bih malo hodati, ali ne mogu, ne smijem. Nisam otišao na selo ima 20 godina", kaže Ibrahim navodeći da je 20 godina prošlo i od smrti njegove supruge Zejne s kojom je živio od 28. godine u skladnom braku i dobio i odgojio četvero djece. Često je se sjeti i nedostaje mu da uživaju u starosti zajedno.

"Tako je to, u životu svašta. Sad gledam televiziju, malo hodam po kući , prolazi vrijeme. Slabo znam čitati, nisam išao u školu nikako", kaže Ibrahim.

Stoga s ponosom ističe da je naučio arapski jezik od hodže koji je djecu poučavao na selu. Ima vremena na pretek pa gledajući albume i sjećajući se proteklog vremena i života nekad uzme čitati na arapskom jeziku čime se jako ponosi i danas.

Obrazovanje i odgajanje mladih generacija bio je posao koji je volio i živio Fadil Muštović koji je rođen 14. veljače 1926. godine, ističući da je posebno ponosan na svoj rođendan, jer je kako voli naglasiti to dan kad se slavi i godišnjica oslobođenja Mostara u Drugom svjetskom ratu.

Bio je profesor Obrane i zaštite u Mostaru, odgojio je brojne generacije i ponosni je dobitnik brojnih priznanja za svoj rad, čak i od predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, kojeg s ponosom spominje kao i vrijeme u kojem je živio i radio.

"Život sam proveo s mladim ljudima koji nisu bili vjerski orjentirani, već su bili upućeni da naša zajednička snaga bude vezana i čvrsta za dobrobit čitave zemlje", kazuje Fadil vidno zadovoljan posjetom novinarske ekipe u njegovom stanu u centru Mostara kao i pokazanim interesom za njegov rad i život.

Ljepši život u sjećanjima

Iako je u mirovini već godinama, vjerno čuva sjećanja na život u kojem je bio najproduktivniji.

"Od kad sam u mirovini najviše volim gledati fotografije i sjećati se omladine", kaže već davno umirovljeni mostarski profesor pokazujući uredno složene albume.

Ističe da je sve fotografije radio sam, jer je volio fotografirati i bilježiti uspjehe svojih učenika, kolega i one koje je sam postizao. S ponosom pokazuje odlikovanje iz 1979. godine od predsjedništva SFRJ te brižno arhivirane novinske isječke, među kojima je i intervju u tadašnjem renomiranom magazinu "Front". Naglašava da tada nije bilo puno medija i da je trebalo medijski prostor vrijednim radom zaslužiti.

Albumi govore najbolje o njegovom životu s bogatom prošlosti, koju vjerno čuva svakodnevnim pregledavanjem i prepričavanjem događaja s onima koji ga posjete. Posebno je ponosan na fotografije sa svojim učenicima i kolegama profesorima.

"Sve sam ovo ja slikao i slagao, jer sam nevjerojatno volio svoj posao, volio sam život", kaže Fadil vraćajući se na albume svojih učenika i razgovore o putovanjima na izlete.

"Mlade đake sam vodio na strelišta, učio ih kako se gađa puškama, ali grupe đaka vodio sam i na izlete, upoznavanje naše Jugoslavije, ali i na maturalne zabave", kazuje Fadil napominjući da je i nakon odlaska u mirovinu dobivao pozivnice na godišnjice matura svojih učenika i uživao u osvježavanju sjećanja na te dane s njima.

Tajna dugog života

Sadeta Sefić, predsjednica Dnevnog centra "Kuća otvorenog srca" za dostojanstveno starenje u Mostaru, kaže da je Mostar s opravdanim razlogom grad najdugovječnijih ljudi.

"Tajna dugovječnosti građana Mostara je, prije svega, podneblje s puno svjetlosti i sunca, ali i relativno zdrav okoliš te filozofija života koju žive. Poznato je da imamo jako puno sunca, zdravu, nezagađenu okolinu još uvijek, pogotovu ova populacija sada i generacije sada starijih osoba imaju neku svoju filozofiju života gdje sami sebe stavljaju uvijek na prvo mjesto. Svi ovi ljudi koji imaju oko 100 godina imaju neku sposobnost da odagnaju sve negativno od sebe. Svi se oni baziraju samo na lijepe stvari i pamte lijepe trenutke, kao uvijek treba zaboraviti ono što je ružno i ono što im nagriza um, srce i dušu. Tako su nas i savjetovali da se pamte samo lijepe stvari, jer ono što se pamti to čovjek i ispoljava. Mislim da je to još jedan razlog pored zdrave hrane, okoline, puno sunca i vode koju u Mostaru i Hercegovini imamo", pojašnjava Sefić za Anadoliju.

Uz sve to smatra važnom i vjeru koja nalaže da se ni u čemu ne pretjeruje.

"Svi su im savjeti i poruke mladima da osaburaju, da ne pretjeruju u ničemu i da sve rade u životu s mjerom. Da vjeruju u Boga, jer je on sve stvorio. Da ne primaju srcu negativne stvari koje se događaju u okolini i politici i da se ne miješaju u ono što ne mogu promijeniti. To je uz prirodne blagodati, filozofija njihovog dugog života", zaključila je Sefić.