Mostar i Aleksa Šantić

Titovo Velenje, Užice, Veles, Korenica, Mitrovica ili Drvar, Titograd, Zrenjanin, Svetozarevo, Kardeljevo, Kidričevo, Svetozar Miletić, Kljajićevo, Pucarevo, Pelagićevo, Mrkonjić Grad, te Tomislavgrad su mjesta u bivšoj Jugoslaviji koja su dobila imena po maršalima, političarima, borcima, revolucionarima, ideolozima ili kraljevima/prinčevima.

Od ovakve prakse nazivanja naselja po osobama odudara jedno malo mjesto pored Sombora u Bačkoj koje se zove Aleksa Šantić. Skoro je nemoguće da na ovim područjima jedno naselje, pa makar u njemu živi samo 2000 stanovnika, nosi ime po nekome tko se istakao u kulturno-umjetničkom radu.

Aleksa Šantić je rođen 1868. u Mostaru. Školovao se u Trstu i Ljubljani, a potom dolazi u Mostar gdje osniva kulturni list „Zora“. Njegova lirika je bila isprepletena ljubavnom, nacionalnom, ali i lokal-patriotskom tematikom, kao i kod većine drugih mostarskih pjesnika i pisaca koji su djelovali kroz Zoru.

Političke prilike tijekom Šantićevog djelovanja su utjecale na njegov opus, tako da je jedna od njegovih najpoznatijih pjesama pozivala protiv iseljavanja naroda u Srbiju.

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...

Šantićev zet i prijatelj Svetozar Ćorović, primjerice, u Omeragi kritizira muslimane koji su se dolaskom Austro-Ugarske odlučili iseliti u Tursku:

Danas će ostaviti zemlju, u kojoj se rodio i poći tamo u daleku Turćiju, kuda se otseliše toliki njegovi ahbabi i prijatelji. Dodijalo mu u otadžbini...
Što rekao to i učinio. Istoga dana prodade kuću i sve svoje. Prodade budzašto. Ode starom svome znancu gazda Nikoli, i pogodi se s njim sa tri riječi.

Neiscrpno vrelo Šantićeve inspiracije je bio Mostar. Kroz nekoliko svojih pjesama, Šantić je zamrznuo sliku Mostara tog vremena, i ostavio je budućim naraštajima kao razglednicu:

Svanu. Mujezin viče sa munare;
Salepčija se čuje: „Vruće! Taze!“
Otvaraju se gazdinske magaze
I brave škripe i ćepenci stari.
Poledica je. Zgureni metlari
Trljaju ruke. Niz Mahalu Donju
Po koji Turčin projaše na konju,
A za njim stižu hrti i ogari.

Iako je živio u teškom vremenu, Šantić je uspio dobar dio svog opusa posvetiti pjesmama ljubavne tematike, što je rezultiralo, po mnogima, njegovom najboljom pjesmom, „Eminom“.

Aleksa Šantić je umro od tuberkuloze 2. veljače 1924. godine u Mostaru.

Za današnji Mostar se teško može reći da je zahvalan Aleksi Šantiću, iako je upravo Šantić jedan od sinonima za ovaj grad. Pored promjene naziva ulica i obrazovnih institucija koje su nosile njegovo ime, posljednjih dana se po medijima prepucava koje SPKD ima pravo održavati Šantićeve večeri poezije.

Tako je današnji Mostar Šantićevo ime spustio na najnižu moguću razinu, i pitanje je da li bi Aleksa današnjim stanovnicima Mostara poručio: Ostajte ovdje.