Mladići iz BiH na putu Europom: U BiH i Italiji najgori vozači

Dva studenta iz Žepča, odlučili su se 'ukrotiti guvernale', na putu dugom 2.500 km. Igor Marić i Martin Markanović, strastveni biciklisti odlučili su se krenuti na životnu avanturu – proputovati Europom bez pomoćnih točkića.

Martin studira fiziku u Splitu, a Igor studira promet u Zagrebu. Ideja je, kako nam kažu, nastala spontano i mladenački, u studentskom domu u Zagrebu.

Životna avantura

''Prijatelj nas je pozvao k sebi u Francusku na par dana, a mi smo u trenutku pomislili, zašto ne bismo otišli biciklima, jer smo obojica strastveni biciklisti. Ideja je nastala u veljači ove godine, a onda je uslijedilo četiri mjeseca planiranja, rješavanja smještaja, financija i inih malih sitnica... Što smo više ljudi uključivali, proširivao se krug mjesta koja smo označili na karti'', pričaju za Bljesak.info Igor i Martin, govoreći kako se u konačnici put od 1500 kilometara povećao na 2500 kilometara.

''Prošli smo kroz devet zemalja, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Italiju, Francusku, Belgiju, Nizozemsku, Njemačku, Austriju i Sloveniju. Prošli smo i noćili u mjestima poput Venecije, Padove, Verone, Pavie, Torina, Chamberryja, Pariza, Saint Quentina, Bruxellesa, Leuvena, Koelna, Siegburga, Koblentza, Mannheima, Stuttgarta, Augsburga, Muenchena...'', rekli su nam krotitelji guvernala koji su sami sebe na početku putovanja nazvali Śavlike.

Śavlike

''Śavlika je žepački naziv za jednu biljku koja je jako žilava i smrdljiva, pa je nijedna životinja ne želi pasti, a mi smo svoju metaforu pronašli u njoj'', pričaju nam ovi ''žilavi'' momci, koji su tijekom cijelog puta bodrili i pomagali jedan drugog, jer kažu, nekada je putovanje bilo teže iznijeti psihički nego fizički.

''Logistička priprema putovanja je bila dosta zahtjevna, pogotovo uz svakodnevne druge obveze, tako da se fizički ni nismo stigli toliko dobro pripremiti. No nismo sumnjali u uspjeh završetka rute, jer ponekad je psihička snaga bila važnija, a tu smo se međusobno bodrili i podupirali'', govore Śavlike.

Prenoćišta po zemljama su već ranije dogovorili, pa su tako u Italiji spavali u Salezijanskim kućama, u Francuskoj kod prijatelja, a zatim u šatoru. U Belgiji su također spavali kod prijatelja, a kroz Njemačku su, u pravilu, spavali kod rodbine.

Dnevno vozili 150 km

''Hranili smo se uglavnom po trgovačkim centrima, kruh, kobasice, sir, šunka... Osim toga, svaki je dnevno jeo oko kilogram banana, 300 grama čokoladica i po litru mlijeka. Vode smo pili od pet do 15 litara, ovisno o vrućini i usponima. Trudili smo se i svaki dan pojesti nešto kuhano, jer nakon par dana ovakve hrane, stvarno se želudac izmori. Sjećam se zadnjih dana, kad smo već bili u Njemačkoj, da bismo sa mukom u želudcu jeli doručak, jer smo znali da moramo, da nam treba energije za taj dan, a sama pomisao na tu hranu nas je tjerala na povraćanje: bili smo se zaželjeli jaja'', kažu Martin i Igor.

Momci su dnevno vozili u prosjeku 150 kilometara, a kažu bilo je i dana kada su odmarali.

''Svakih pet do šest dana vožnje bismo odmarali dan ili dva. Najteži dio putovanja je bio put kroz Italiju, bile su nesnosne vrućine i dosta smo izgorjeli na suncu'', prepričavaju nam krotitelji guvernala, govoreći da je pristojnost vozača puno bolja u zapadnim zemljama.

Gdje su vozači (ne)pristojni

''Kultura vozača se razlikuje od države do države, što više idete zapadno, sve su kulturniji. Talijani su definitivno najgori, većina njihovih križanja su kružni tokovi i morate se jako paziti jer vas nitko ne šljivi. Imali smo prilike vidjeti i par biciklista koji su tako nastradali, što zbog svoje nesmotrenosti, ali i nesmotrenosti vozača'', kažu ovi mladi biciklisti dodajući da je kultura vozača u BiH je najsličnija talijanskoj, s tim da je i infrastruktura cesta u BiH jako loša.

''Valja spomenuti da su i biciklisti u BiH često nedovoljno osviješteni, voze poluispravna bicikla, čime u opasnosti najviše dovode sami sebe, a vjerujemo da, kad biciklisti budu držali do sebe i svoje sigurnosti, da će i vozači imati veću pozornost i kulturu spram biciklista'', smatraju Igor i Martin.

Što se tiče pristojnosti vozača u drugim zemlja, u Francuskoj je bila malo bolja slika,nego u Italiji i BiH, a u Belgiji i Nizozemskoj, kažu, bila je idila.

''Belgija i Nizozemska su pravi raj za bicikliste. Doslovno svaka ulica, tj. cesta kojom smo se vozili ima biciklističku stazu, pa se osjećate jako sigurno, ali ne samo to, ljudi vas poštuju, paze na vas i jako su susretljivi za pomoći vam. Zanimljivo, u Belgiji čak postoje biciklističke ''autoceste'', odnosno ceste između gradova, na kojima doslovno ne morate niti jednom stati, napravljene baš i samo za bicikliranje, po dvije široke trake u svakom smjeru, a osim toga, na križanjima ne morate stajati, jer staza ide ili u podvožnjak ili nadvožnjak. Zaista prelijepo'', kažu nam ovi mladi biciklisti dodajući da cestovni biciklizam u BiH i nema neku budućnost, bar ne u skorije vrijeme. Ali je po njihovom mišljenju brdski biciklizam, pravi zlatni rudnik.

Izbjegli dva teroristička napada

Na svojoj Facebook stranici 'Krotitelji guvernala - Europom bez pomoćnih točkića', objavljivali su fotografije gradova, ljudi i situacija s kojima su se susreli na svom putovanju, a terorističke napade u Francuskoj i Njemačkoj izbjegli su 'za dan'.

''Dva puta smo bili blizu terorističkih napada, iz Francuske smo izašli 13. srpnja, a 14-og je bio napad, dok smo u Muenchenu večer prije napada, bili na točno tom mjestu, jer je jako popularno među turistima. Zaista nije lijep osjećaj i strah uzme svoje mjesto u vama, ali smo se trudili loviti lijepe misli i uživati u putovanju života'', pričaju za Bljesak.info Martin i Igor.

Najljepši dio putovanja je kažu upoznavanje slučajnih prolaznika.

''Da nismo imali već unaprijed razrađenu rutu, Krotitelji bi možda još uvijek biciklirali. Jer, događalo se da nas ljudi pozovu k sebi, na ručak, kavu, pa i prenoćište. Putovanja nikad dosta, uvijek su neki planovi u nama, ali smo jako tihi oko toga, do zadnjeg dana'', kažu nam Krotitelji, a vjerujemo kako ćemo uskoro čitati o novim pustolovinama.