Milenijalci su bili "lijeni", a Generacija Z? Oni se bore za opstanak na tržištu rada

Starije generacije oduvijek s podsmijehom gledaju na pritužbe mladih o radnim uvjetima. Kad sam bila u dvadesetima, činilo se da neprestano slušamo komentare o tome kako smo mi milenijalci lijeni i umišljeni, baš kao što su prije nas pripadnici generacije X bili neradnici.

Sada generacija Z stječe lošu reputaciju kao "nezapošljiva", navodno zato što ne cijeni postignuća ili bi radije bili influenceri jer im je internet "spržio mozak".

No, pripadnici generacije Z ne zaslužuju takve površne klevete, jer je cijeli proces pronalaska i zadržavanja prvog posla tijekom posljednjeg desetljeća postao iscrpljujuće i dehumanizirajuće iskušenje.

Tržište rada je užas

Trenutačno tržište rada zaista izgleda sumorno. Michael Madowitz, glavni ekonomist na Institutu Roosevelt, opisao ga je kao "užasnu prometnu gužvu". "Ako ste tek diplomirali, pokušavate se uključiti na autocestu i nitko vas ne pušta", objasnio je.

Poslodavci u velikim tvrtkama gotovo zvuče uzbuđeno dok za The Wall Street Journal govore o održavanju "tanje" strukture i smanjenju broja zaposlenih, sve dok to donosi kratkoročnu dobit.

Međutim, cjelokupno radno iskustvo za mlade mučno je već mnogo duže nego što gospodarstvo stagnira.

Ranije ove godine, novinar David Brooks razgovarao je sa studentom završne godine koji je mlade Amerikance nazvao "najodbačenijom generacijom", opisujući hiperkonkurenciju koja se proširila na sve aspekte života, čak i za najprivilegiranije i najambicioznije.

Dehumanizirani lov na posao

Budući da se većina prijava za posao podnosi online, prag za prijavu znatno je niži nego što je bio prije nekoliko desetljeća, pa se za svaku otvorenu poziciju kandidati natječu sa stotinama drugih.

Osjećaj oskudice i nedostatka počinje i ranije, s obzirom na to da se mnogi prestižni fakulteti hvale svojim rekordno niskim stopama upisa.

Sada, međutim, prve krugove selekcije obavlja umjetna inteligencija, što dodatno dehumanizira i pretvara proces prijave u svojevrsnu igru.

Richard Yoon, student ekonomije na Columbiji, ispričao je da, kada njegovi kolege imaju više razgovora za posao u financijama, pita ih jesu li dobili povratnu informaciju.

Oni mu odgovaraju: "Ne razumiješ. Od tih 20 razgovora, 19 je bilo s botovima."

Postalo je uobičajeno da kandidati prilagođavaju svoje životopise ključnim riječima za koje misle da ih umjetna inteligencija preferira, rekao je Yoon, kako bi imali šansu proći digitalnu prepreku i jednog dana ostvariti ljudski kontakt koji bi mogao voditi do ponude za posao. Ili barem do stvarne poslovne veze. Yoon je taj proces nazvao "distopijskim".

Kada dobijete posao, počinje prava distopija

No, prava distopija počinje tek kad dobijete posao. Mladi ljudi osjećaju da poslovi nude mnogo manje mentorstva, a znatno više mikroupravljanja.

Stevie Stevens, 27-godišnjakinja iz Columbusa u Ohiju, kaže da je u srpnju napustila stalni posao u tvrtki za dizajn izložbi jer se osjećala previše nadziranom i nedovoljno podržanom.

"Menadžeri očekuju da radite šest poslova u 40-satnom radnom tjednu. Moja tvrtka je imala osrednje beneficije i nudila je malo ili nimalo profesionalnog rasta ili obuke", rekla je.

Stevens je dodala da su ono što naziva "tehnologijama za nadzor" - aplikacije koje su sintetizirale njezine osobne podatke kako bi odredile razinu njezina truda - dio tog osjećaja mikroupravljanja.

Iako sada kao freelancerica nema beneficije i suočava se s većom neizvjesnošću, sretnija je jer ima autonomiju i kontrolu nad svojim vremenom i naporima.

Doba "bosswarea"

Posljednjih nekoliko godina poslodavci sve više koriste takozvani "bossware" za praćenje produktivnosti radnika.

Istraga Timesa iz 2022. godine otkrila je da su poslodavci, u svim profesijama i platnim razredima, pratili korištenje tipkovnice, kretanje i telefonske pozive te kažnjavali zaposlenike za vrijeme koje su smatrali "neaktivnim".

Takvo praćenje ne uzima u obzir aktivnosti poput razgovora s kolegama, razmišljanja ili, ako radite u skladištu, odmora kako vam se tijelo ne bi raspalo.

Stariji radnici barem se sjećaju vremena prije nego što je ovaj nadzor postao sveprisutan, a danas su možda dovoljno iskusni da imaju utjecaj i odupru se najekstremnijim oblicima nadzora.

Generacija u očaju

Stoga ne čudi što je radni dokument Nacionalnog ureda za ekonomska istraživanja, objavljen u srpnju, otkrio da očaj mladih radnika u Sjedinjenim Državama raste već otprilike desetljeće.

Njegovi autori, David Blanchflower i Alex Bryson, analizirali su podatke iz godišnjeg saveznog zdravstvenog istraživanja na 400.000 Amerikanaca, fokusirajući se na broj loših dana za mentalno zdravlje - opisanih kao dani koji uključuju "stres, depresiju i probleme s emocijama".

Blanchflower i Bryson otkrili su da je za radnike mlađe od 25 godina mentalno zdravlje sada toliko loše da su općenito jednako nesretni kao i njihovi nezaposleni vršnjaci, što je novost posljednjih nekoliko godina. Porast očaja posebno je izražen među ženama i manje obrazovanima.

Prošle godine, zadovoljstvo poslom za osobe mlađe od 25 godina bilo je oko 15 bodova niže nego za one starije od 55.

To se dogodilo u istoj godini kada je zadovoljstvo poraslo za sve druge dobne skupine, prema istraživanju The Conference Boarda, piše New York Times. 

Čini se da je nesreća mladih radnika postala posebno izražena - bilo zbog brzog uspona umjetne inteligencije, neizvjesnosti tržišta ili neke gorke kombinacije post-Covid malaksalosti i općeg nezadovoljstva.

Zašto su mladi radnici toliko nesretni?

Bryson ima dvije hipoteze. Jedna je da se percepcija zadovoljstva poslom promijenila: mladi očekuju da će biti sretniji od prethodnih generacija, djelomično zato što se putem društvenih mreža uspoređuju sa svojim vršnjacima, da bi se potom razočarali monotonijom poslova od 9 do 5.

No, druga hipoteza poklapa se s onim što čujem od mladih: radno mjesto je osjetno gore.

Poslodavci možda ne produljuju radni dan, nagađa Bryson, ali količina posla koja se očekuje u svakom satu se "intenzivira" jer poslodavci bilježe i katalogiziraju svaki potez.

Zbog toga se zaposlenici osjećaju kao da nemaju kontrolu, što je "temeljno načelo kvalitete posla - ideja da osjećate da imate određeni stupanj autonomije nad onim što radite, umjesto da vas se samo usmjerava kao automata", kaže.

Potraga za izlazom

Čini se da generacija Z ima nekoliko različitih reakcija na ovo stanje. I Stevens i Yoon kažu da poduzetništvo u ovom trenutku vide kao potencijalno sigurniju opciju od korporativnog rada.

Yoon je ispričao kako je vidio člana obitelji da desetljećima radi u tvrtki s liste Fortune 500 samo da bi bio otpušten, što ga je potaknulo da razmisli o manje tradicionalnom putu.

Druga opcija je sindikalizacija. Bryson se zapitao je li obnovljena podrška sindikatima među mladima u SAD-u odgovor.