Mediji i javni ugled: Zakonima protiv divljih portala i lažnih vijesti

Sve veći broj portala kojima se ne zna vlasnička struktura te kronični nedostatak informacija o vlasništvu medijima u Bosni i Hercegovini rezultirao je sve većim nepovjerenjem između javnosti i medija. Zašto su medijski sadržaji takvi kakvi jesu, tko stoji iza uređivačkih politika, zašto su neki mediji dio sukoba na političkoj sceni i u javnom bh prostoru, te zašto mediji nerijetko štite interese politike umjesto interese javnosti, samo su dio razloga koji su, bar onaj profesionalni dio novinarskog esnafa, primorali da inicira donošenje određenih zakonskih rješenja u cilju reguliranja pomenutih problema.

Kao rezultat zajedničkog rada Vijeća za tisak u BiH, Udruženja „BH novinari“, Fondacije „Mediacentar“, NVO „JaBiHEU“, te uz podršku EU delegacije u BiH i niza novinara i eksperata iz BiH i regiona, privodi se kraju rad na nacrtima Zakona o transparentnosti medijskog vlasništva i zaštiti pluralizma i Zakona o oglašavanju u BiH.

Tri dokumenta za bolju uređenost

Europska unija u više Izvještaja o napretku BiH navela je kako se nepostojanja ova dva zakona reflektira na slobodu izražavanja, rad novinara i na javnost rada medija, te da se to mora riješiti u procesu pridruživanja EU. Stoga i ne čudi kako je rad pomenutog „konzorcija“ snažno podržala i međunarodna zajednica. Kako smo saznali od aktivnih sudionika, predložena rješenja nisu slična Zakonima u državama regije. Kako su kazali u Udruženju BH novinari u BiH ne postoji krovni zakon o medijima koji bi regulirao sve medijske oblasti već imamo posebne zakone o komunikacijama, Zakon o zaštiti od klevete, Zakon o slobodi pristupa informacijama, Zakon o javnim servisima koji su stvorili okvir za rad medija. Nadležnost za zakonito poslovanje medija i poštivanje profesionalnih i etičkih standarda imaju Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) i Vijeće za tisak u BiH. Zbog svega navedenog, navode u Udruženju, bilo je potrebno donijeti dva spomenuta zakona, a osim njih pripremljena je, kažu, i posebna procedura za financiranje medija putem javnih proračuna kroz grantove i subvencije.

''Ovaj zakon regulira vlasništvo tako da će biti obaveza prijavljivanja vlasništva i promjene vlasništva nadležnim državnim institucijama ili tijelu koje će biti uspostavljeno. Ima nekoliko opcija. Naši eksperti nisu dali konačno rješenje tko će biti nadležan za prijavljivanje vlasništva, ali je navedeno nekoliko prijedloga. Također predviđeno je i formiranje Fonda za pomoć medijima. Evidentiranje vlasništva u medijima mora biti urađeno tako da bude lako dostupno građanima'', pojašnjava Borka Rudić, generalna tajnica Udruženja „BH novinari“. Ona ističe kao je naročito bitna i mogućnost sankcija, jer su Nacrtom predviđene prekršajne sankcije za neprijavljivanje vlasništva.

''Paralelno s ovim nacrtom uradili smo i procedure za financiranje medija javnim novcem kao dodatni mehanizam pomoći medijskoj zajednici i jačanju financijske stabilnosti medija. Treba svakako spomenuti i Zakon o Oglašavanju, i kada se gleda taj set od ta tri dokumenta može se reći da time reguliramo ovu oblast, stvaramo određene obaveze prema medijima, a s druge strane osigurava se ravnomjernija i pravednija raspodjela novca za medije'', navodi Rudić.

Ona dodaje da će predložena rješenja morati sačekati formiranje nove vlasti, nakon čega će se nastaviti rad na njihovom daljnjem unapređenju, ali i lobiranju. Imajući na umu dosadašnju inertnost bh parlamenata Rudić usvajanje zakona očekuje u naredne tri godine, a s obzirom na to da njihovo usvajanje predstavlja i obavezu na putu europskih integracija, u pozitivan ishod ne sumnja.

Divlji portali sahranjuju žive ljude

Da je donošenje Zakona neophodna inicijativa i prijedlog, smatra i Suzana Mijatović, članica Žalbene Komisije Vijeća za tisak u BiH, koja napominje kako je to trebalo biti doneseno znatno ranije. Ona ističe kako se mora znati  tko je vlasnik medija i da se mora znati vlasnička struktura medija jer ona u mnogome određuje, a posebno u našim okolnostima, i uređivačku politiku medija. Poučena dosadašnjim iskustvom, najviše pažnje usmjerava na zaštitni mehanizam koji bi osigurao da Zakon bude provodiv do kraja.

''Iz dosadašnjeg iskustva mi znamo da postoje mediji koji imaju formalno-pravno upisane kao vlasnike neke ljude, a da svi zapravo zaju da su pravi vlasnici neke druge osobe. Suštinsko pitanje je na koji način osigurati efikasnu kontrolu'', ističe Mijatović.

Žalbe na pisanja raznih portala koje dolaze na adresu Žalbene komisije Vijeća za tisak nisu novi problem, ali u posljednje vrijeme njihov broj je dramatično uvećan.

''Imamo problem da ne postoji niti jedna informacija o tome tko su vlasnici tih portala. To su „divlji“ portali koji nemaju impressuma, nemaju kontakt adresu, broj telefona. Apsolutno ništa. Nalazimo se u apsurdnoj situaciji da nam se ljudi obraćaju, traže pomoć, objavljivanje demantija, a mi i kada donesemo odluku, ne znamo kome da je uputimo jer nemamo koga da kontaktiramo. To je problem kojim se BiH mora početi što prije ozbiljno baviti, jer sada već postoje desetine lažnih portala i onih za jednokratnu upotrebu, naročito u vrijeme predizbornih kampanja gdje se mogu objaviti najgore neistine i klevete, a da oni koji stoji iza toga neće odgovarati ni na koji način. Moramo biti svjesni da nam je čitalačka kultura jako niska i da većina prosječnih konzumenata interneta teško mogu razlikovati pravu od lažne informacije. Tekstovi s takvih portala se onda dijele na društvenim mrežama i šteta koju mogu nanijeti je ogromna. Vidjeli smo pred ove posljednje izbore kakvi su sve tekstovi objavljivali i kakvu su štetu pretrpjeli neki ljudi zbog toga'', ilustrira Mijatović razmjere ovog problema.

Ona i ovom prilikom podsjeća da Vijeće za štampu kao i novinarska udruženja konstantno apeliraju da konzumenti informacija, naročito kada pročitaju neku senzalisionalističku i bombastičnu vijest u čiju istinitost nisu sigurni, obavezno na tim portalima provjere da li imaju impresum i da li ima ikakvih podataka o urednicima i novinarima.

''Naravno, ne postoji nikakva garancija da će i mediji za koje postoje podaci o vlasništvu, objavljivati provjerene informacije. Svugdje postoji tabloidno novinarstvo, mediji koji su u funkciji samo jedne političke stranke ili neke interesne grupacije. Ima takvih pojava i u printanim medijima, ali sama činjenica da takvi mediji mogu snositi posljedice za ono što objave, utječe na to da ne objave neku informaciju bez ikakve provjere, a poznato je da je kod nas u proteklim godinama bilo puno slučajeva kada su mediji sahranjivali žive ljude'', savjetuje Mijatović.

Društvene mreže potpiruju lažne vijesti

Dejan Jazvić, glavni urednik Federalne novinske agencije (FENA) smatra kako nijedan zakon ne može potpuno riješiti neki problem, pa tako ne treba gajiti iluzije da će to uspjeti i ovom Zakonu o transparentnosti medijskog vlasništva. Ipak, potrebno je, kaže, stvari pomaknuti u pravcu rješenja. Posebno se to odnosi na online medije kojih je sve više, a gdje je često nemoguće doći do podatka o impresumu - vlasniku, uredniku, odnosno odgovornoj osobi za sadržaj koji se preko tih platformi objavljuje.

''Takvi portali, koje, nažalost, zbog utjecaja moramo svrstati u isti koš s ozbiljnim i profesionalnim medijima, pogodno su sredstvo za širenje različite propagande, jezika mržnje i lažnih vijesti. BiH tu nije iznimka, ali zbog kompleksnosti bh. društva, može se reći da je djelovanje takvih medija u BiH opasnije nego u većini drugih europskih zemalja. Osiguranje transparentnosti medijskog vlasništva dio je dugotrajne i teške borbe za profesionalnu i kredibilnu medijsku scenu u BiH. Fenomen lažnih vijesti nije nov, ali je pojava društvenih mreža omogućila da se one lakše i brže šire, a da im je istodobno teže pronaći izvor. Samo profesionalni mediji mogu spriječiti situaciju u kojoj će društvene mreže postati glavni ili još gore - jedini izvor informiranja javnosti. Znači, mnogo toga je i do nas samih'', navodi on.

Važnost pomenutog Zakona ne umanjuje ni Saša Rukavina, urednika magazina Dani, ali on ističe da je možda i važnije, kako za medije tako i za konzumente, sredstva usmjeriti za podizanje kvaliteta pa da oni mediji kojima je još uvijek stalo do standarda i ciljeva profesionalnog novinarstva odmaknu od „divljih“ portala koji funkcioniraju po principu „copy-paste“, „klik-bajtova“ i fake news-a, a koji nesumnjivo postoje.

''Svako zakonsko reguliranje koje bi njih dovelo u nekakav podređen položaj može doći pod udar odredbi o slobodi medija. Ako već imamo ovako postavljene principe medijskog ponašanja, ne samo u BiH nego i u svijetu, mislim da taj koji preuzima informaciju, bio on čitatelj, gledatelj ili slušatelj, je netko tko treba praviti selekciju između kvalitetnih i nekvalitetnih medija. Zašto neko bez Impressuma, s domenom registriranom u Austriji gdje je, čini mi se, najviše registrirano naših „divljaka“, zašto takav medij ne bi mogao biti kvalitetan i imati dobre novinare, dobre tekstove i pouzdane informacije!? U ovakvoj postavci do kojih pokušavamo doći na tragu nekih europskih vrijednosti o slobodi medija i smanjenju pritisaka na medije, mislim da je primalac informacije netko tko bi trebao da to nivelira'' smatra Rukavina, koji priznaje kako nema nikakav konkretan savjet za konzumente informacija u bezgraničnom online prostoru.

''Ne možete nikoga uvjeriti da (ni)je najvažnija informacija da je nekoj starleti pukao silikon, ako on to želi. Ne možete vi njega uvjeriti ni natjerati da on tu vijest provjerava, a upravo taj puknuti silikon je ilustracija i za lažne vijesti i za klik-bajtove. Generalno, mislim da mediji koji žele da budu profesionalni moraju inzistirati da sredstva koja se troše za razne projekte, ulože u razvoj kvaliteta i jačanje profesionalnih medija. Ne mislim da bilo koji regulator, državni ili neki drugi, treba imati moć da određuje tko je ozbiljan medij, već da to uradi tržište, a mediji moraju raditi na sebi '', navodi on.

(Projekt "Mediji i javni ugled" financira Europska unija. Sadržaj ovog teksta je isključiva odgovornost autora Zdravka Čupovića i Konzorcija koji čine Udruženje/udruga BH novinari, Vijeće za tisak i online medije u BiH, Mediacentar i NVO JaBiHEU, i ne odražava nužno stanovišta Europske unije.)