Krvavi boj za britansko 'nasljeđe' na Jadranu

Prije 154 godine, 18. srpnja 1866. godine, počela je trodnevna Viška bitka - prva bitka u povijesti u kojoj su se dvije oklopljene flote sukobile na otvorenome moru. Bitka kod Visa iz 1866. godine  danas se proučava na pomorskim vojnim akademijama svijeta.

Berlinskim mirom iz 1815. godine Dalmacija je prešla u ruke Austrije, pa tako i otok Vis, kojim su do tada vladali Britanci. Otok je dugo mirovao sve do Risorgimenta - ujedinjenja talijanskih zemalja 1861. godine. Ujedinjenjem Italije, spojile su se sardinijska i napuljska mornarica. Mlada moćna mornarica imala je zadaću zavladati cijelim Jadranskim morem.

Rat se vodio i na Hvaru

Kada su 1866. zaratile Austrija i Pruska ratu se priključila Italija. Kao pruska saveznica objavila je rat Austriji i odlučila napasti otok Vis. Žestokim bombardiranjem lučkih tvrđava 18. srpnja krenuo je opći napad.

U isto vrijeme, četiri ratna talijanska broda usidrila su se ispred grada Hvara zaprijetivši bombardiranjem ako im Hvarani ne pošalju čovjeka koji će im pokazati podmorski telegrafski kabel što spaja Vis s Hvarom i dalje s kopnom. Poslaše ribara Tomu Fija koji Talijane vješto prevari. Pokazao im je kabel što spaja Vis s Hvarom, a ne i kabel koji spaja Hvar s Bračom i dalje s kopnom. Talijani presjekoše pokazani kabel uvjereni kako su Vis odvojili od svijeta.

Dovitljivi poštanski činovnik Ivan Brauner odnio je telegrafski aparat na brdo iznad Hvara i odatle javljao u Zadar, Pulu i Trst sve što se događa okolo Visa.

Neretva, Rijeka, Krk, Dalmat, Velebit, Hum i Jadran

Austrijska mornarica bila je usidrena u Fažani. U početku, mislili su kako se radi samo o italijanskom prepadu. Poslije učestalih Braunerovih brzojavki i ispaljenih 1.300 topovskih zrna prvoga dana napada, samo s broda Re d'Italia, shvatili su ozbiljnost napada. I tako je 19. srpnja austrijski zapovjednik mornarice admiral Tegetthoff izdao zapovjed: „Svom silom put Visa“! U floti su bili i brodovi s hrvatskim imenima: Narenta (Neretva), Reka (Rijeka), Kerka (Krk), Dalmat, Velebich, Hum i Adria.

Odnos snaga bio je nepovoljan za Austrijance. Austrija je imala 27 brodova, 532 topa i 7,871 čovjeka, a Italija 34 broda, 645 topova i 10.886 ljudi. Znao je admiral Tegetthoff da ide na jačeg neprijatelja, ali je vjerovao u hrabrost i srčanost svojih mornara Dalmatinaca, Istrana i pokojeg Ličanina.

U tmurno maglovito jutro i uzburkano more 20. srpnja dvije su se flote susrele na otvorenomu moru ispred Visa. Za Talijane veliko iznenađenje. Admiral Tegetthoff je izabrao taktiku klina i svojim admiralskim brodom Ferdinand Max probio talijanski borbeni poredak i razdvojio talijansku flotu admirala Persana na dva dijela. Odlučio je napadati kljunom, tj. ojačanim dijelom pramca na bok neprijateljskih brodova. Prvo je napao oklopnjaču Palestro i slomio joj krmeni šošnjak na kojem je bila talijanska ratna zastava. Na poziv Tegetthoffa „Tko će ugrabiti zastavu?!“ dočasnik Nikola Karković s Hvara skočio je na talijanski brod i,pod strašnom puščanom paljbom, dograbio talijansku zastavu. Za hrabrost Car ga je odlikovao.

Potonula je Re d'Italia

Bitka je nastavljena sve do podneva uz obostrane gubitke brodova i ljudi. Prekretnica je nastala kada je austrijski brod Ferdinand Max svom silinom probio bok talijanske oklopnjače Re d'Italia. U samo dvije i pol minute Re d'Italia je potonula u za sobom povukla 400 mornara. Boj je nastavljen sporadično. Kada je oko 14 sati, zbog požara, eksplodirala talijanska oklopnjača Palestro i odmah potonula zajedno s više od 200 časnika i mornara, Talijani su se odlučili povući. U smiraj dana zaplovili su ka Ankoni i iza sebe ostavili 605 mrtvih dočasnika i mornara i 38 časnika. Samo 5 dana kasnije, 25. srpnja sklopljeno je primirje između Austrije i Italije.

U srpnju svake godine, u vrijeme obljetnice bitke, na Vis dolaze članovi tradicionalnih divizija iz Beča, Gornje Austrije, Štajerske, Češke i Moravske, kostimirani i miroljubivi.