Konji na Bilama: Prijete im vukovi, zmije i žeđ, ali opstaju zahvaljujući entuzijastima

Nedavno je iz pera jednog novinara izišla rečenica kako Bile datiraju iz naše povijesti, traju u sadašnjosti i upućuju nas na vječnu budućnost. I uistinu, kad se dođe na tu bajkovitu visoravan, iznad Grabove Drage, vrijeme kao da se zaustavlja.

A bajka tu traje kroz cijelu godinu, osobito kada naiđu divlji konji i projure pored vas kao u filmovima.

Divlji konji na Bilama priča su koja ostavlja bez daha. U nekim ranijim vremenima, dok su još Hercegovinom prema legendi hodale vile, konje se moglo vidjeti na svakom koraku. Posljednjih godina oni su i ovdje svedeni na razinu atrakcije. Ipak, konji na Bilama žive i oduševljavaju sve putnike namjernike ili putnike koji ih idu ciljano vidjeti, a konji žive zahvaljujući dobrim ljudima.

Marijo Bošnjak jedan je od njih. Godinama već brine za konje sa skupinom entuzijasta i čuva ih od nevolja kojima ovo suvremeno vrijeme obiluje. Od suvremenih opasnosti koje spominje, konjima prijeti opasnost od vukova, ali i od ugriza zmija otrovnica. Nedavno im je prijetila opasnost od umiranja od žeđi, a onda je Hercegovinu zahvatilo olujno nevrijeme. Koliko god je štete nanijelo, donijelo je i nešto dobro, kišu. Nje nije bilo mjesecima, a nakon posljednje oluje situacija se preokrenula i bolje je nego što je bilo. Bošnjak  je rekao koliko konja trenutačno trči proplancima Bila.

''U ovom trenutku imamo 130 konja u šest krda, a vode ih najjača kobila i pastuh. O njima se brine ekipa od pet-šest ljudi koji su povezani s Bilama i okolnim selima'', govori Bošnjak za Večernji list.

Do dolaska ove kiše Bošnjak i ostali vrijedni prijatelji ovih plemenitih životinja pozivali su da im se pomogne vodom. Na sreću, to se i dogodilo, a onda je pala i kiša.

''Bez vode nema života. Mi smo cisternama dovozili vodu i onda je pala kiša koja je dopunila pojilo'', zadovoljan je Bošnjak. Priznaje da mu nije bilo svejedno posljednjih dana, prije kiše, kada su konji malaksali od vrućine. Ističe da je opasno ako ovakve sada vrućine potraju jer ponovno će se konji naći u istim problemima. Samo u deset dana Marijo i ekipa prebacili su oko 100 kubika vode u izbetonirano pojilište. Čak je i Grad Mostar pomogao s nekoliko cisterni vode, kao i žitelji Uzarića i Ljutog Doca.

''Kada tražimo donacije, tražimo vodu, pozivamo ljude onda kada su konji na rubu, onda kada bi uginuli bez ljudske pomoći, a to nećemo dopustiti. Ovih dana su spašeni'', ističe Bošnjak.

Ispričao je i na koji način se konji dijele, kako im se doprema hrana.

''Specifično je upravo to da svako krdo ima područje na kojemu obitava i da krdo vodi dominantna kobila i dominantni pastuh. Zimi u hranilicu nosimo sijeno i žito, a ljeti uređujemo pojila koja sami izrađujemo. Pripitomljujemo konje, sprijateljimo se s njima, brojimo ih i pomažemo. Nedavno smo dobili donaciju za pojilo, osoba koja je donirala novac htjela je ostati anonimna, ali je željela dati doprinos očuvanju tih plemenitih životinja na Bilama. Uistinu smo sretni zbog toga'', završava Bošnjak.

I doista, kada se čini da legende pomalo iščezavaju, da pojedine priče odlaze u povijest i kako ih neće imati tko pričati ni prenositi s koljena na koljeno, dovoljno je samo otići na Bile i čarolija počinje. To čini i poznati fotograf Ivan Kelava koji svaki slobodan trenutak koristi kako bi fotografirao na čarobnoj visoravni.

''Konji su jako fotogenični. S njima nije nikad dosadno. Gotovo uvijek kad iziđem mogu zabilježiti zanimljive kadrove, osim kada ih ne nađem'', govori Kelava kroz smijeh.

Konje fotografijom prati dulji niz godina.

''Za njih me veže jedan događaj iz mog života, zato sam mišljenja da ću ovaj motiv obrađivati kontinuirano, dok god se budem bavio fotografijom. Radio sam jedan kalendar na ovu temu, zahvaljujući kojemu smo im uspjeli napraviti hranilicu 2015. godine. Ljudi vole konje i sve više me pitaju o njima. Polaznici mojih tečajeva fotografije također vole konje. Zato nisu isključeni ni novi projekti na ovu temu'', završava Kelava.