Povijest Mostara: Priče iz konaka i tabije

Nakon dugog vremenskog perioda Mostar i Mostarci, a naročito žitelji kvarta Brankovac, životno su zainteresirani da ovaj prostor ožive, oplemene, prilagode novom dobu i novim standardima, inkorporiraju ga u grad kao turističku, relaksirajuću, otvorenu, čistu i ''ponosnu'' destinaciju, koja ima svoju duboku i burnu povijest.

Mostarska tabija

Mostarska tabija sagrađena je prije 1700. godine i u njoj su bili smješteni zatvor i policija (zaptije), gradska posada, a od teškog naoružanja imala je top. Na ledinama iznad tabije sušila se vuna i taj prostor je od davnina bio rezervisan za ćebedžijski esnaf.

I prije nego je Konak pod Ali pašom Rizvanbegovićem dobio na značenju upravnog, sudskog i vjerskog centra hercegovačkog pašaluka, u njemu su postojale zgrade koje su koristili osmanski upravnici.

Zanimljiva je epizoda iz 1822. godine za vrijeme dok je bosanski namjesnik bio Ali Dželaludin paša. On je u Bosni provodio egzekuciju mnogih uglednih i uticajnih ličnosti u narodu. U tom cilju, a po naredbi Dželaludin paše, u Mostar je 1822. godine iz Sarajeva došao Fejzaga Turnadžija sa jakom četom janičara.

On se smjestio u Konaku i pozivao u Konak mostarske age. Pozivao ih je u vremenskim razmacima u grupama po dvije - tri osobe. Tako su istovremeno pozvani Muharem Hadžiselimović - Peštela, Alija Puzić i Halil Bocunarević, ali su oni došli ranije i vidjeli kako iz objekta gdje se trebao održati sastanak, janičari iznose mrtvog njihovog prijatelja i poznanika Ibrahima Žuljevića.

Vidjevši to spomenuta trojica Mostaraca su pokušala pobjeći, što je uspjelo Hadžiselimoviću i Puziću dok je Bocunarević ubijen u objektu čiji su prozori gledali na tabiju.

Godine 1833. Hercegovina je izdvojena iz sastava Bosanskog ejaleta u posebnu administrativnu cjelinu, što je učinjeno kao znak zahvalnosti Ali agi Rizvanbegoviću za njegov angažman protiv Gradaščevićevog pokreta za autonomiju Bosne.

Formiran je Hercegovački pašaluk, a Ali aga Rizvanbegović proizveden je u pašu. Mostar tada postaje centar – upravno središte novoformiranog Hercegovačkog pašaluka.

Kao simbol svoje moći Ali paša Rizvanbegović gradi iznad gradske tabije nekoliko većih i manjih objekata, koji su u Mostaru bili poznati kao Paša saraj, Žuti saraj, Konak ili Dvorac.

Najveća i najreprezentativnija zgrada bila je Konak ili Dvorac u kojem je sjedio Ali paša, primao posjete, delegacije i uopšte upravljao Hercegovačkim pašalukom. Da bi sve imao pod svojom apsolutnom kontrolom u Konak je preseljen sud sa Mejdana, u Konaku je locirao vojnu i civilnu vlast, tako da je na jednom mjestu, skupio sve upravne i sudske strukture grada Mostara i Hercegovačkog pašaluka.

U zgradi do ove živjele su Ali pašine žene (haremluk) i sva ženska posluga. U toj zgradi nalazila se i kuhinja, ostava, i druge prateće prostorije. Treća zgrada je bila konjušnica sa pojatom (sjenicom). Naravno, tu je bila i velika zgrada za vojsku (kasarna).

Iznad Konaka sagrađene su dvije kule i povezane visokim zidom (bedemom), a između njih je Ali paša naredio da se posade razne vrste voća, vinove loze i cvijeća, koje su tada prvi put donesene u Mostar iz raznih krajeva Osmanskog Carstva. Mnoge kasnije adaptacije i prilagođavanja ovih zgrada potrebama i namjenama vojske, uzročile su nestanak prvobitnog izgleda.

Još jedna mostarska povijesna epizoda usko je vezana za Konak. Naime, radi se o godini 1878. Na informaciju da se okupacijske Austro – Ugarske trupe kreću prema Mostaru, pred Konakom se tada skupila masa svijeta kojoj se obratio Alija Haljevac i obavjestio ih da je od strane vodstva ustanika u zemlji koje je bilo u Sarajevu, on postavljen za vođu ustanka u Mostaru.

Među ustanicima su se posebno isticali Alija Hamzić, Alija Drače, Faladžić, Memac i Ćeranić. Dana 2. kolovoza 1878. ponovo se pred Konakom okupila masa svijeta koja je tražila od muftije Mustafe Karabega da izda fetvu o obavezi borbe protiv Austro – Ugarskih trupa (na šerijatu zasnovanu naredbu o obavezi polaska u rat i mobilizaciji ljudstva i materijalnih resursa Mostara).

Muftija Karabeg je odbijao da izda fetvu i to je ustanicima nekoliko puta i ranije objašnjavao, predočavao situaciju i neopravdanost izlaganja pogibiji i pustošenju.

Nezavidan i opasan položaj u kojem se našao muftija Karabeg oslikava činjenica koje je muftija bio svjestan: Ukoliko bi izdao fetvu, pa kada bi Austro – Ugarska vojska ušla u Mostar poslije borbi zasigurno bi pitali tko je izdao naredbu za borbu, gdje bi od ustanika saznali da je to muftija i zbog toga bi ga Austro – Ugarska vojska uhitila i ubila. Ako ne bi izdao fetvu bio bi optužen od strane ustaničke mase za izdaju i opet bi bio ubijen.

Toga jutra, u petak 2. kolovoza 1878. u Konaku su vijećali mostarski predstavnici vlasti i uglednici Mostara: mostarski upravnik (mutesarif) Mustajbaša Hulusija, njegov zet Ferid, muftija Karabeg, Šaćir Džabić, Derviš Grebo, Hadžiselimović – Peštela, Kurt, i dr. Pozvani su na vijećanje o komplikovanoj sigurnosnoj situaciji u Mostaru i državni namjesnici (kajmekami) Muhamed i Murat.

U provali ustanika u Konak, ubijen je muftija Karabeg, Mustajbaša Hulusija, njegov zet Ferid i kajmekam - potpukovnik Murat. Muftijino tijelo je nakon 1 do 3 dana sahranjeno u haremu hadži Baline džamije u Brankovcu.

Ustanici su imali namjeru da pobiju i muftijinu djecu pa su krenuli na kuću muftije Karabega. Kuću su opljačkali, a djecu su od sigurne smrti spasile komšije: Kemurić, Kišić i Golić.

Ustanici su pred Čitlukom stupili u vrlo kratku borbu sa Austro – Ugarskim trupama, a zatim se povukli u Mostar. U Mostaru je tih nekoliko dana vladao nered, anarhija i pljačka.

Dana 5. kolovoza 1878. Austro Ugarska vojska ušla je u Mostar, bez ikakvog otpora. General Jovanović je u Mostar ušao 6. kolovoza 1878. i odmah naredio da se uhite vođe ustanika. Uhićeni su: Alija Haljevac, Alija Hamzić, Salih Balić, hafiz Sefić i majstor Šetalo. Pošto je njihov čin tretiran kao politički i zbog nastojanja da se stanje dalje ne komplicira i ne zaoštrava, nego stabilizira, svi su bili oslobođeni.

Austro – Ugarska je u Konaku smjestila svoju vojsku, prepravljala zgrade kako odgovara njenim potrebama, dograđivala nove, rušila stare, te Konak potpuno zatvorila za Mostar i Mostarce.

Istu ili sličnu stvar rade i vlasti monarhističke Jugoslavije, kao i socijalističke Jugoslavije, Mostar i Mostarci jednostavno nemaju nikakav dodir sa Konakom, on je rezerviran isključivo za vojsku i vojne potrebe.

Nakon dugog vremenskog perioda

Nakon dugog vremenskog perioda Mostar i Mostarci, a naročito žitelji kvarta Brankovac, životno su zainteresirani da ovaj prostor ožive, oplemene, prilagode novom dobu i novim standardima, inkorporiraju ga u grad kao turističku, relaksirajuću, otvorenu, čistu i ''ponosnu'' destinaciju, koja ima svoju duboku i burnu povijest.