Kljajo: Netko provede vrijeme u kladionici, netko u kafiću, a ja svoj mir nalazim u ribi

Ribolov je od davnina omiljena razonoda Mostaraca, a rijeka Neretva je pravi izazov za tu vrstu aktivnosti.

U Mostaru su ribari, doduše u manjoj mjeri, i na rječici Radobolji, a na par kilometara od grada na Neretvi je i rijeka Buna, gdje ima prelijepih mjesta za ribolov.

Od malih nogu ribolovom se bavi i Krešimir Kljajo, Mostarac kojega pecanje i boravak u prirodi opuštaju, a Krešimir je poznat po svojim mamcima koje već godinama pravi.

Njegova omiljena tehnika je “mušičarenje”, ribolov, dakle, na umjetne mušice koje se ručno prave kod kuće.

"Čovjek je po prirodi lovac, pa je tako lovio i ribu. Kad je shvatio da se riba hrani nečim što leti iznad vode, čovjek je to nešto uhvatio i vidio da je to mušica. Potom je čovjek nastojao praviti udice i na njih “montirati” umjetne mušice koje je pravio od prirodnih materijala koji su mu bili dostupni. S vremenom se to osuvremenjivalo, da bi na koncu došlo do današnjeg stanja u mušičarenju. Sada su dostupni mnogobrojni materijali, neki prirodni a neki umjetni, no većina ih je kvalitetna, ali i skupa, priča Krešimi za Večernji list.

Mostarci ne bi bili Mostarci da ni u ribolovu nisu posebni. Materijali od kojih se prave mušice ribarima su dobro poznati, a lokalni nazivi za njih su jako popularni. Nastaju tako što je neki ribar prvi “otkrio” spomenuti materijal.

"Primjera ima mnogo, a najpoznatiji je “Ljubin kaput”. To je mušica koja je nastala tako što je izvjesni Ljubo, koji je radio u Željeznicama, a u slobodno vrijeme ribario, od svog kaputa otkinuo komadić materijala i od njega napravio mamac za ribu. To je bio “ljubičasti padavac” na koji se riba često hvatala te se tako “proslavio” i Ljubin kaput. Inače, lokalne nazive mostarski ribari koriste da bi znali o kakvom se materijalu, kakvoj boji tkanine radi i na šta “riba ide” u trenutačnom vremenskom razdoblju. Sejina deka, Ivin džemper, Ljubin kaput... samo su neki od lokalizama među mostarskim ribarima, a samo ime im kaže gdje su “pronađeni”.

"Dok su moji vršnjaci igrali lopte, ja sam išao u ribu. Moj otac je bio ribar, ali nikad nije napravio mušicu, dok je mene upravo to najviše zanimalo. Mom ocu je mušice pravio susjed, a ja sam kao dijete uvijek to gledao, zanimalo me. Jedne godine susjed Enes Đozlić me povede sa sobom u ribolov. Imao sam možda sedam godina i tako s njim odem i odmah prvu večer uhvatim najveću ribu u životu.

Uhvatio sam je na “površinsku mušicu”, bilo je u njoj 1,5 kilogram. I tu sam se “zarazio”, počeo tražiti materijale... Moje prve mušice bile su loše, od početka sam htio da budu što sličnije pravim mušicama pa je trebalo vremena dok su počele “raditi”. A opet, prva moja mušica bila je toliko nesrazmjerna da mi ni dan danas nije jasno zašto ju je riba “uzela” - čudi se i dan danas Krešimir.

Kaže da ga ribolov ispunjava, opušta, a sa sobom vodi i svog sina.

"Netko provede vrijeme u kladionici, netko u kafiću, a ja svoj mir nalazim u ovome. Još kad se uhvati riba na to, kud ćeš veće nagrade", zaključio je Krešo.