Kazalište je za odsustvo mržnje
Na inicijativu Međunarodnog kazališnog instituta, od 1962. godine širom svijeta obilježava se 27. ožujka, Svjetski dan teatra. Tradicija je da svake godine netko od istaknutih teatarskih predstavnika napiše poruku tim povodom, a ovaj put potpisuje je francuska filmska i kazališna glumica Isabelle Huppert.
Između ostalog, naglašava da se kazalište uvijek ponovo rađa iz svog pepela. Ono je samo konvencija koju neumorno treba rušiti. Tako ono ostaje živo. Kazalište, dodaje ona, ima bujan život koji izaziva prostor i vrijeme, najsuvremeniji komadi hrane se prošlim stoljećima, najklasičniji repertoari postaju moderni svaki put kad se ponovo postave.
Naglasila je kako Svjetski dan teatra svakako nije dan u običnom smislu naših svakodnevnih života. On ponovo oživljava jedan ogroman prostor-vrijeme.
''Svi likovi koje sam glumila na sceni prate me, uloge za koje se čini da ih napuštamo kad se završi predstava ali koje vode u vama neki podzemni život, spremne da pomognu ili unište uloge koje dolaze za njima: Fedra, Araminta, Orlando, Heda Gabler, Medeja, Mertej, Blanš Diboa… Prate me i svi likovi koje sam voljela i kojima sam aplaudirala kao gledateljica. I tu pripadam cijelom svijetu. Ja sam Grkinja, Afrikanka, Sirijka, Venecijanka, Ruskinja, Brazilka, Perzijka, Rumunjka, Japanka, Marseljka, Njujorčanka, Filipinka, Argentinka, Norvežanka, Koreanka, Njemica, Austrijanka, Engleskinja, zaista cio svijet. Prava mondijalizacija je u tome'', zapisala je.
Podsjeća da Svjetski dan teatra postoji 55 godina. Za to razdoblje, kaže, ona je osma žena koju su zamolili da izgovori poruku, iako ne zna je li riječ "poruka" odgovarajuća. Ističe da njezini prethodnici govore o kazalištu mašte, slobode, porijekla, govorili su o multikulturnom, ljepoti, pitanjima bez odgovora…
''Kazalište je za mene drugi, ono je dijalog, odsustvo mržnje. Prijateljstvo među narodima, ne znam točno što to znači ali vjerujem u zajednicu, u prijateljstvo gledatelja i glumaca, u zajedništvo svih onih koje kazalište okuplja, onih koji ga pišu, onih koji ga prevode, onih koji ga osvjetljavaju, oblače, dekoriraju, onih koji ga tumače, onih koji se njime bave, onih koji u njega idu. Kazalište nas štiti, pruža nam zaklon… Vjerujem da nas voli… onoliko koliko mi volimo njega… Sjećam se jednog redatelja starog kova koji je prije podizanja zavjese, iza kulisa, svaku večer govorio čvrstim glasom: "Mjesta za Kazalište!" Bit će to riječ za kraj'', zaključila je Huppert u ovogodišnjoj poruci.
