Kako je Gorbačov uništio najbolje rakete na svijetu?

Gorbačov je pod snažnim pritiskom Washingtona pristao uništiti jedinstvenu sovjetsku raketu "Oka" (SS-23 "Spider" po klasifikaciji NATO-a). Taj veliki gubitak u razvoju sigurnosnog sustava Rusija je uspjela nadoknaditi tek nakon dva desetljeća, kada su se pojavile rakete "Iskander".

Nedavno je prošlo 32 godine otkako je potpisan prvi sovjetsko-američki sporazum o nuklearnom razoružavanju. Tada je otklonjena opasnost koja se desetljećima nadvijala nad cijelim planetom. Sporazumom o likvidaciji raketa srednjeg i malog dometa, potpisanim u prosincu 1987. godine, predviđeno je uništenje svih sovjetskih i američkih raketa srednjeg i malog dometa (od 500 do 5500 km).

Taj sporazum je bio veliko dostignuće od ogromnog značaja za čitavo čovječanstvo, ali je u SSSR-u izazvao ogorčenje. Moskva je morala uništiti tri puta više raketa i bojevih glava nego Washington, kaže predstavnik Fonda "Carnegie" (članak na ruskom jeziku). Sovjeti su morali odustati i od rakete vrhunske klase, iako ona nije bila obuhvaćena sporazumom, jer joj je domet bio 400 kilometara. To je bila "Oka", nova sovjetska mobilna balistička raketa - posljednja riječ tadašnje ruske vojne industrije i proizvodnje raketa.

"Kao grom iz prosinačkog neba"

U ono vrijeme je to bio napredan projekt koji je početkom 1980-ih zamijenio zastarjele sovjetske rakete "Scud". U odnosu na njih je "Oka", kao i njezina usavršena verzija "Oka-U", bila preciznija i mogla je uništavati ciljeve u pokretu. Pored toga, "Oka" je brže reagirala - za njezino lansiranje je bilo potrebno samo 5 minuta. Presretanje ove rakete je bilo vrlo teško, gotovo nemoguće. Ona je mogla prodrijeti kroz svaki proturaketni štit. Te rakete nisu imale premca.

"'Oka' je bila vrhunac naše kreativnosti i trijumf škole proizvođača raketa, koja se pojavila u najužoj suradnji sa znanstvenom elitom naše zemlje", napisao je u svojim memoarima konstruktor rakete Sergej Nepobedimij. Po njegovim riječima, vijest da je "Oka" obuhvaćena Sporazumom o likvidaciji raketa srednjeg i malog dometa bila je "kao grom iz prosinačkog neba". "Urezalo mi se u sjećanje ono što sam osjetio kada sam saznao za to. Prvo, mislio sam da je to nemoguće, jer se to jednostavno nije moglo dogoditi. Možda je to greška medija, pomislio sam, ili neki neobjašnjivi nesporazum", piše Nepobedimij.

Burna reakcija u sovjetskoj vojsci

Moskva je zapravo odustala od "Oke" još u travnju (a ne u prosincu) 1987. godine. Kako je istaknuo Achilleas Megas u knjizi "Vanjska politika SSSR-a prema Istočnoj Njemačkoj", to se dogodilo za vrijeme posjeta državnog tajnika SAD-a Georgea Schultza Moskvi. Tada je ministar vanjskih poslova SSSR-a Eduard Ševarnadze pristao likvidirati sve sovjetske rakete SS-23.

Po riječima znanstvenika Stevena Zaloge, vojni vrh je burno reagirao na odluku Gorbačovljeve administracije da "učini Amerikancima po volji": "To je izazvalo buru negodovanja u sovjetskoj vojsci i u vodećim ruskim vojno-industrijskim poduzećima". Načelnik sovjetskog Glavnog stožera je zaprijetio da će podnijeti ostavku zbog "Oke". Nepobedimij je Gorbačovljev potez okarakterizirao kao "zločin i veleizdaju". Bilo kako bilo, sve takve rakete (a bilo ih je preko 200) uništene su 1989. godine zajedno sa 106 vozila s lanserima. Ostale rakete "Oka", koje je SSSR dao saveznicima iz Istočnog bloka, "s vremenom su uništene pod pritiskom SAD-a. Bugarska je posljednja zemlja koja je u prosincu 2001. godine uništila svoje lansere", napisao je Zaloga u knjizi "Balistički rakete 'Scud' i višecijevni bacači raketa 1955.-2005."

Ne postoji sredstvo protiv "Pauka"

Zašto su Sjedinjene Države bile u tolikom strahu od ovih raketa i zašto su bile toliko zainteresirane za njihovo uništenje? Američki vojni stručnjaci iz korporacije RAND još 1987. godine su došli do zaključka da je SSSR pomoću raketa tipa "Oka" mogao izvršiti učinkoviti nuklearni napad na baze NATO-a i tako pokrenuti konvencionalni rat u kojem bi na samom početku bio u prednosti. Oni su tada kao glavni problem naveli "odsustvo zaštite od takve opasnosti".

Kako je sovjetsko rukovodstvo uopće moglo donijeti odluku da likvidira tako idealno oružje? Po riječima Vladimira Dvorkina, predstavnika Fonda "Carnegie", ako je Washington pristao potpisati Sporazum o likvidaciji raketa srednjeg i malog dometa pod uvjetom da Sovjetski Savez uništi raketu "Oka", onda Gorbačov i njegovo okruženje nisu imali mnogo izbora. Kremlj je bio zainteresiran da se iz Europe uklone rakete "Pershing-2" koje su Sjedinjene Države postavile 1983. godine. Te rakete su mogle stići u europski dio Rusije za nekoliko minuta tako da Sovjeti ne bi imali vremena za odgovor.

"Iskander" umjesto "Oke"

Međutim, sudeći po izjavi koju je dao Nepobedimij, Gorbačov je kasnije sam drugačije objasnio slučaj "Oka". Da je Kremlj zadržao "Oku", Amerika bi, navodno, počela modernizirati neku njihovu sličnu raketu. Konstruktor je ismijao ovaj Gorbačovljev argument, navodeći da se "ogroman arsenal borbenih raketa spremnih za primjenu" ne može usporediti s nečijom potencijalnom odlukom. U sporazumu nije spomenuta nijedna američka raketa prenosi Russia beyound.

U svakom slučaju, krajem 1980-ih su tadašnje stare sovjetske rakete već zastarjele, a nove su uništene. Nepobedimij se, međutim, nije predao. On je pokrenuo novi projekt i počeo raditi na raketama koje su danas poznate pod nazivom "Iskander" i "Iskander-M". Zbog ekonomskog i političkog kaosa koji je u Rusiji vladao tijekom 1990-ih, rad na novim raketnim lanserima trajao je s testiranjima sve do 2006. godine. Vojska je dobila prve rakete tek 2011. Po mišljenju stručnjaka, dobra strana tolikog odugovlačenja je u tome što su rakete "Iskander" sada daleko bolje od prethodne uništene "Oke".